ARGO – VARIJACIJE

A R G O – VARIJACIJE

Sam si pod Argom
Pucketa trulo drvo
Prodire kroz tkivo drva sitni,oštri,žuti pijesak i pada ti na lice
Nespretno podižeš ruke
Pijesak između prstiju klizi nepovratno prema tvojim očima
Potpuno se opuštaš
Pijesak je pomalo vlažan
Sjenka trulog trupa dovoljna je za tijelo
Svjetlost te djelomice pokriva
Sklapaš oči i sanjaš početak,početak svih početaka
Prvi val moćnog broda
Prvi pogled pedesetorice

Onda kada se brod uruši,sam u sebe i stopi se s ravninom zemlje
Potpuno ćeš biti sam
Bez ikoga
Ostaju ti samo tragovi u pijesku
Oni te prate u stopu

Kada dođe onaj dan i brod umre
Doći će novi heroji,naivni junaci,ubojice i pljačkaši,vladari i tirani,ljubavnice i nade
Kada brod sasvim nestane
Nitko te se neće sjećati
I neće nitko znati da je olupina nekoć bila tvoja

Za trenutak si se odmorio
Protrljao si nervozno očne kapke
Prsti su ti prekriveni finim zrncima pijeska
Potrebna ti je voda
Moraš izaći iz sjene poluraspala broda
Izaći iz sjene,tvoj je prioritet
Oči te peku,ali ne toliko da bi se odjednom izložio suncu
Ostaješ ležati s položenim rukama pored tijela koje nevješto krije mogućnost skoka
Smiruješ se,tijelo se opušta
Zrnce pijeska otklizilo je niz vlažnu stazu suze
Opet sanjaš,čuješ šum vode i vesala

Pri prvim znacima večeri,vrlo sporo,otežano gotovo,s mukom nekako nedoraslo,izviruješ ispod natrulih,tek nekoliko preostalih rebara broda
Ništa ne zapažaš,iako su ti oči sjajno naviknute na mrak
Nema nikakvih pokreta,ništa se ne miče,doista,sve miruje
Dvoumiš se,krenuti ili ostati?
Zateći će te svjetlost nespremnoga
Svejedno je,nije ovo prvi uzalud potrošeni dan
Vraćaš se i liježeš u sigurnost mraka brodskog trupa
Zadovoljan si,još dišeš

U ponekom snu brod mirno lebdi na ravnoj,mirnoj vodi,na uljem presvučenoj površini
Svi stoje na brodu i gledaju,nečujni su
Dan bez vjetra
Vesla su uvučena
Mir
Spokoj

Između napuklih rebara vlagom i ranama nagrizenog trupa broda i prvih valova mala je udaljenost
Jedan bi skok bio dovoljan
No za takvo što učiniti vremenski je tijek pregolem
Tvoja je hrabrost ostala u nekim zaboravljenim,minulim danima
Valovi te gotovo dodiruju,osjećaš njihova rasprsla tijela na vršcima prstiju
Osvrćeš se unatrag,brojeći izvijena brodska rebra,ni sam ne znajući zašto brojiš s lijeva na desno,s desna na lijevo i sve si bliže moru
Zarivaš prste u pijesak,spuštaš glavu,sklapaš oči i klanjaš se moru
Napokon

Samo jedan zaveslaj
Samo jedan zamah obećao si sebi još one večeri,smrznut i postiđen,skriven u tami trupa broda
Osjeti vjetar,neka ga prepozna tijelo,udružite se u jedno,postanite isto i plovite
Samo jednom valjalo bi zaploviti,slobodan,oslobođen
Sanjaš kako truli komadići padaju po tebi,ostaci broda se urušavaju,tijelo broda sve je ranjivije a i ti
Sanjaš

Pod zvijezdama ste sami
Ti i tvoj mrtvi brod
Pratitelji jedan drugoga još odavna
Ponekad vas tuđe vatre griju
Njegovo drvo čuvaš
Što duže bude disao pored tebe i ti ćeš zajedno s njime

Sjećaš li se davnih plovidbi s razbješnjelom posadom
Oh,tko su oni bili?
Tek se nekih lica sjetim i rijetko doživljaja
Sjećaš se li se ovoga broda i njegovog izrastanja u legendu?
Svega se ipak dobro sjećaš,samo si ti zaboravljen
Zbrisan u pamćenju

Kljun broda silovito,ljutito udara u valove,rasijeca ih,sjuruje se u njihovo tkivo i jedri,ravno naprijed,pod napetim crvenim suncem jedrilja
Miran si,to je samo prisjećanje
Sada ne bi izdržao snažno podrhtavanje broda,zvižduk vjetra,hropac jedara
Ne boj se,gledaj otvorenih očiju
Ipak,bio si,ratnik,moreplovac,osvajač

Muka

Mučno ti je izaći,pojaviti se na svjetlu
Sjene brodskih rebara ocrtavaju se na tvome starom tijelu
Suha,žućkasta koža,prljava
Rijetka kosa,gotovo ugašeni pogled
To si ti,sjena davnog vođe
To si ti,oličenje stanja broda s kojim si nekada tako sjajno plovio,između opasnosti i katastrofe,sreće i osame
To si ti,spoj starog čovjeka sa ostacima staroga broda
Vi ste jednostavno dotrajali i samo vas čudo drži na životu

Negdje daleko,netko je podigao jedro i otisnuo se na more
Što on traži?Plijen,žene,pustolovinu,utjehu?
Čvrsto drži kormilo nadajući se povratku u vode,kroz koje bi sada lagano klizio
Što on očekuje?Stizati uvijek?Biti ispred drugih?
Pramac se uzdiže,brod zadrhti do krme i utone između valova

Iza plovidbe uvijek slijedi nespokoj
Nitko se preveslanih i prejedrenih pravaca ne želi sjećati
Valja uvijek ići u susret horizontu,svjetlu,vremenu
Tako se može izbjeći zaborav
Onaj tko ne zaboravlja.budi umirene slutnje,otkapa minule i sahranjene opasnosti
Onaj tko ne zaboravlja,otvara svoju utrobu i srce silama straha
One se ugnijezde i rastvaraju mornara

Kada te preplave mračne misli i počnu te neštedimice izjedati,teško ćeš se dočepati spasa
Kada te obuzme crna plima iz vlastitoga tijela i započne tu utapati,teško da ćeš ugledati sutrašnji dan
Kada te sustignu sve one ružne riječi i mislli koje si davno izrekao i pomislio,teško da ćeš ostati kakvim si bio
Kada potpuno onemoćaš,od tijela prah,od duše mrak,jednostavno zatvori oči,tu gestu ti nitko ne može oduzeti
Kada sve svrši i od tebe ostane samo pokret kako umorno sklapaš oči,spašen si

Valjalo bi slijediti struju,ukoliko te već nije povukla
Morao bi pratiti let ptica,ukoliko te vjetrovi već nisu usmjerili
Budan sanjaš o velikom plijenu,sol ti se taloži na licu,rukama i nogama
Na otvorenom si moru,slobodan,potpuno neovisan,koliko samo mogućih pravaca kretanja
Najradije bi ovdje ostao,pomalo zanošen valovima i vjetrom

Na zlatnom žalu,pored mrtvog broda pokušavaš se sjetiti,tko si,tko si bio?
Doista,tko si?
Vidi se tek ispod izderane odjeće istrošeno tijelo,toliko ti je koža ružna da se ni ožiljci ne vide
Doista,tko si?
Vođa jedne davne družbe,od koje danas nije puno ostalo
I brod ti je posve dotrajao
Od njegovih ostataka ni vatre ne bi gorjele
Doista,tko si ti,nepoznati?

Još se ponegdje vide ostaci davnih vatri
Tragovi nogu su izbrisani
Pijesak se uskomešao,sudario se s plazećim valovima i lice zemlje prekrio zaboravom
Tko je palio te vatre?
Što je njih dognalo na ove obale?
Strah,plijen,bijeg,pljačka,moć?
Tko je palio davne krijesove?
Poneki umorni bjegunac kome se kasnije izgubio svaki trag
Jedva spašeni moreplovac koji se tih događaja niti ne sjeća
Tko je održavao noćno svjetlo?
Netko sasvim nepoznat,nestao sasvim
Tragovi govore o plamenu,ne o čovjeku

Vrati pronalazačima njihove karte
Izbriši svoje pravce.ostavi čisto lice plova
Vrati prevarenim moreplovcima samo dio plijena
Možda njihovi potomci povuku kletve
Vrati lukama njihovu moć i mir
I ti ćeš se njima koristiti
Vrati događaje na njihovo mjesto
Otpuhni prašinu s drevnih zbivanja i oslobodi se svega

Miroslav Pelikan

Udah III

Prašina se hvata za nogavicu
Znači: Jesam

Zaslepljuje svetlost dana
Osmehujem se: Jesam

***

Dok njihala sam se na ljuljašci u visine goleme ugledala sam
baš tad stvarane predele
Puno toga raznog i

taj prašnjav drum.

Videh i – „Jesu“: „Mnogi ljudi koje nikada nisam upoznala“
Na primer, Neko Nepoznat veseli se s „decama“ iza
predalekih prozora…

***

Kartu moju na sto:
– nisam još stigla da
crvljam u zatvoru.
– nisam još stigla
da kockarka budem.
– nisam stigla
da budem svirač orgulja.
– nisam stigla
da bez noge budem.
– nisam stigla da imam osmoro dece ili
jedno.
– nisam stigla da budem
„neka Todora“.
Na primer.
Druge stvari dobre i loše što stigle me
odsmejah il` otplakah
što jače.

Ovako: Udahnem.
Vreme je: Sadašnje.

***

Telo nam je, dragi, poklonjeno
toplo, sve starije

I, dragi,
poklonjene boje

I,dragi, dva postoje Sveta:
Ovaj, i Savršen

Kad udahnemo, dragi, tada se zahvaljujemo.

Natalija Ž.Živković

Pesma je iz zbirke “U aorti mog srca” (prva “Nagrada Risto Ratković za mlade autore”, u konkurenciji ex-Yu regiona).

Zašto

Juče su deca mučila psa,
gađala ga kamenjem u školskom potoku.
Napravila mu ranu na vrhu njuške
i jednu veliku modricu na boku.

Juče su deca mučila psa,
obesni, divlji gradski dečaci.
Vikali, skakali, trudili se
ko će preciznije kamen da baci.

Juče su deca mučila psa.
Hteo je da se sakrije u travu visoku.
Nije režao, ni skičao, lajao,
gledao ih nemo sa tugom u oku.

Juče su deca mučila psa,
umorno pseto, staro i tužno.
I niko iz škole da izađe i kaže
da se ponašaju veoma ružno.

Juče su deca mučila psa
kao da tako mora da bude.
I pitam se dok sada mislim o tome
da li će sutra mučiti ljude?

Vesna Pešić

Nebeski pejzaži

Nebo se izlilo svo
kao reka.
Hladna, teška i siva.

I sve je,
na trenutak,
dobilo boju kiše,

Kao da su se
i oblaci
bili pocepali.

Pored mene su
promicali ljudi
sa licima od kartona.

Bili su
gladni osmeha.
I gladni ljubavi.

Još samo poneki list
visio je tu, na krošnji,
kao na čiviluku.

Tad poželeh,
iz sveg srca,
da zakrpim te oblake,

I da izvezem zvezde,
menjajući tako
pejzaže u noći

Nebu, koje mi je ponovo
ukralo boju.
Boju tvojih očiju.

VIDA NENADIĆ

Crni biser

1.kada sunce
ofarba svoje ekstremitete u crno
u sredinu
plavog kalupa
baciću flašu
sa pergamentom

bez inicijala

darom(be)smrtnosti
olakšaću svoje
još neispavano lice

pretvoriću se
u slanu penu

iskra sunca
zaiskriće moje novo telo
2.kada sunce otvori
svoje dlanove
svetlosnim mečom
preseći ću
biserni val
ušuškaću se ispod njegovog pazuha
i kao oluja
nestaću pod okeanove skute

ukrašću biser
sakriven u crnoj školjki

zablistaću
3.kada sunce
otkrije svoje lice

podići ću svoj val
i raširiću plavi čaršav
iznad horizonta

poljubići nebo
i trijumfalno podići ću štit
iznad grebena
o koji su mi se kolena poticala
lenjim ritmom

već je nevidljiv
4.izazvana nitom slobode
svojim plaštom
obšivenim penom
cepam pučine
na kojima sam priželjkivala
senke života

podižem svaki kamen
i iz njega crpim
njegovu čvrstinu

drsko
sve dok sunce umire
čaureći se u svoje skute

bez pompe
5.kada nebo sahrani sunce
iz okena ću izaći na pučinu
sa pergamentom
obšivenim inicijalima
ispod pazuha

ispavana
baciću kamen sa dlana
i željno
raširiću scoj čaršav
iznad oluje
koja silazi sa pučine
u krilo okeana

istrošen život
traži svoj biser

Anjička Balaž

Pred ogledalom

(Sylvia sa četkom.)

uspravna
sa rukama u krilu
sediš
mirna si
sva u polusnu
sem trepavica što titraju
povremeno
gledaš neko tuđe lice
što prilazi
menja jutro tamom

(Ti si mirna površina jezera.
Neka se žena naginje nad njim.)

život je ionako mrak, misliš
i nijedan krug blaženstva
kad baciš kamen
ili ispustiš dim
poput prstena
tvoje veličanstvene plavičaste ljubavi

(Zvala si ga prokleti Hughes.)

zatvaraš oči
utapaš ženu
malo niže
na obalu izlazi starica
sa vatrenim slapom kose
pokrivaš ogledalo
crnim tilom prozirnosti
ako dvaput povučeš uže
sakrićeš se trajno
da ga nikad ne dotakneš

(Draga Lady Lazarus.)

© JAGODA NIKAČEVIĆ

Rukavice

Srele se dve rukavice
Jedna crvena druga plava
Crvena ima prstiju pet
A plava samo jedan prst
I trup zatupast kao glava

Smejala se crvena plavoj
Kako je nezgrapna i ružna!
Plava se skupila kao klupko
Bila je beskrajno tužna

A kada dođe oštra zima
Prsti u crvenoj promrzli, modri
U plavoj se stisnuli skupa
I jedan drugog greje i bodri

Sada se rukavica plava
Crvenoj rukavici smeje:
Sama lepota i nije važna
Važnije je kako greje

Dragica Minjević Medaković