Zaboravljeni dani

Kako se moglo dogoditi da zaboravim na postojanje burnih dana optočenih emocijama, prokrvljenih strahovima, u davnoj knjizi povijesti vlastita života?
Listajući prašnjavu knjigu s tugom uočavam nepostojanje nekoliko stranica ( koje sam svojedobno uresio crtežima, ne posve jasne motivike)
Čudno, nedostaju brojevi, dok su svi listovi na broju, ovdje su, dodirujem ih, želim se doista uvjeriti u njihovu nazočnost
Nitko dakle nije istrgnuo tkivo, poigrao se je samo s brojevima, neke je jednostavno uklonio, izbrisao, dani su ostali, dani bez sjećanja

Ponekad se sjetim nevidljive ruke kako marno briše retke dana i razmišljam o ruci kao odgovoru
Zaklapam bučno knjigu čvrstih korica i vraćam je na njezino mjesto, polica s mnogobrojnim stanovnicima biblioteke osobna životopisa iznova sadrži sve što je čini pamćenjem

Miroslav Pelikan

Putovanje u snovima

Često putujem u snovima, prolazeći kroz neznane predjele, tamne, s ljudima statistima, između njihovih zidova nešto svjetlijih ploha, uspinjući se ili spuštajući, slijedeći zvuk koraka
Ne pamtim impresije, ne donosim darove s prašinom misterija obavijenim putovanja, ne osjećam umor, iako su prsti onemoćali, možda od bilježenja crtica? Možda?
Svakonoćno putovanje otvara trajno bolnu dilemu, gdje sam bio, koga sam pohodio?
Redovito me prati razočaranje, ne uspijevam razmaknuti teške slojeve mraka, sa slabim svjetlom prijateljujem
Često sam putovao, uzaludno i s mnogo napora, budeći se umoran, iscrpljen, na izmaku snaga
Ponekad bi se u neočekivanom i iznenadnom segmentu sna s više odsjaja, ponadao nijemom, poznatom licu i srebrnom prstenu mekog sjaja na lijevoj ruci
Svi su snovi bili muklo prazni, odzvanjali su samo moji neprestani, trepereći koraci poput bila
Tražeći svjetlost u tmini prolazim prostorima snoviđenja poput stranca

Moji me snovi naposljetku odbacuju, odguruju me, ne prepoznaju,ne, to nisam ja, njihov tvorac, to je tek užurbani putnik kroz njihove živote čudnih zamišljaja

Miroslav Pelikan

ARGO – VARIJACIJE

A R G O – VARIJACIJE

Sam si pod Argom
Pucketa trulo drvo
Prodire kroz tkivo drva sitni,oštri,žuti pijesak i pada ti na lice
Nespretno podižeš ruke
Pijesak između prstiju klizi nepovratno prema tvojim očima
Potpuno se opuštaš
Pijesak je pomalo vlažan
Sjenka trulog trupa dovoljna je za tijelo
Svjetlost te djelomice pokriva
Sklapaš oči i sanjaš početak,početak svih početaka
Prvi val moćnog broda
Prvi pogled pedesetorice

Onda kada se brod uruši,sam u sebe i stopi se s ravninom zemlje
Potpuno ćeš biti sam
Bez ikoga
Ostaju ti samo tragovi u pijesku
Oni te prate u stopu

Kada dođe onaj dan i brod umre
Doći će novi heroji,naivni junaci,ubojice i pljačkaši,vladari i tirani,ljubavnice i nade
Kada brod sasvim nestane
Nitko te se neće sjećati
I neće nitko znati da je olupina nekoć bila tvoja

Za trenutak si se odmorio
Protrljao si nervozno očne kapke
Prsti su ti prekriveni finim zrncima pijeska
Potrebna ti je voda
Moraš izaći iz sjene poluraspala broda
Izaći iz sjene,tvoj je prioritet
Oči te peku,ali ne toliko da bi se odjednom izložio suncu
Ostaješ ležati s položenim rukama pored tijela koje nevješto krije mogućnost skoka
Smiruješ se,tijelo se opušta
Zrnce pijeska otklizilo je niz vlažnu stazu suze
Opet sanjaš,čuješ šum vode i vesala

Pri prvim znacima večeri,vrlo sporo,otežano gotovo,s mukom nekako nedoraslo,izviruješ ispod natrulih,tek nekoliko preostalih rebara broda
Ništa ne zapažaš,iako su ti oči sjajno naviknute na mrak
Nema nikakvih pokreta,ništa se ne miče,doista,sve miruje
Dvoumiš se,krenuti ili ostati?
Zateći će te svjetlost nespremnoga
Svejedno je,nije ovo prvi uzalud potrošeni dan
Vraćaš se i liježeš u sigurnost mraka brodskog trupa
Zadovoljan si,još dišeš

U ponekom snu brod mirno lebdi na ravnoj,mirnoj vodi,na uljem presvučenoj površini
Svi stoje na brodu i gledaju,nečujni su
Dan bez vjetra
Vesla su uvučena
Mir
Spokoj

Između napuklih rebara vlagom i ranama nagrizenog trupa broda i prvih valova mala je udaljenost
Jedan bi skok bio dovoljan
No za takvo što učiniti vremenski je tijek pregolem
Tvoja je hrabrost ostala u nekim zaboravljenim,minulim danima
Valovi te gotovo dodiruju,osjećaš njihova rasprsla tijela na vršcima prstiju
Osvrćeš se unatrag,brojeći izvijena brodska rebra,ni sam ne znajući zašto brojiš s lijeva na desno,s desna na lijevo i sve si bliže moru
Zarivaš prste u pijesak,spuštaš glavu,sklapaš oči i klanjaš se moru
Napokon

Samo jedan zaveslaj
Samo jedan zamah obećao si sebi još one večeri,smrznut i postiđen,skriven u tami trupa broda
Osjeti vjetar,neka ga prepozna tijelo,udružite se u jedno,postanite isto i plovite
Samo jednom valjalo bi zaploviti,slobodan,oslobođen
Sanjaš kako truli komadići padaju po tebi,ostaci broda se urušavaju,tijelo broda sve je ranjivije a i ti
Sanjaš

Pod zvijezdama ste sami
Ti i tvoj mrtvi brod
Pratitelji jedan drugoga još odavna
Ponekad vas tuđe vatre griju
Njegovo drvo čuvaš
Što duže bude disao pored tebe i ti ćeš zajedno s njime

Sjećaš li se davnih plovidbi s razbješnjelom posadom
Oh,tko su oni bili?
Tek se nekih lica sjetim i rijetko doživljaja
Sjećaš se li se ovoga broda i njegovog izrastanja u legendu?
Svega se ipak dobro sjećaš,samo si ti zaboravljen
Zbrisan u pamćenju

Kljun broda silovito,ljutito udara u valove,rasijeca ih,sjuruje se u njihovo tkivo i jedri,ravno naprijed,pod napetim crvenim suncem jedrilja
Miran si,to je samo prisjećanje
Sada ne bi izdržao snažno podrhtavanje broda,zvižduk vjetra,hropac jedara
Ne boj se,gledaj otvorenih očiju
Ipak,bio si,ratnik,moreplovac,osvajač

Muka

Mučno ti je izaći,pojaviti se na svjetlu
Sjene brodskih rebara ocrtavaju se na tvome starom tijelu
Suha,žućkasta koža,prljava
Rijetka kosa,gotovo ugašeni pogled
To si ti,sjena davnog vođe
To si ti,oličenje stanja broda s kojim si nekada tako sjajno plovio,između opasnosti i katastrofe,sreće i osame
To si ti,spoj starog čovjeka sa ostacima staroga broda
Vi ste jednostavno dotrajali i samo vas čudo drži na životu

Negdje daleko,netko je podigao jedro i otisnuo se na more
Što on traži?Plijen,žene,pustolovinu,utjehu?
Čvrsto drži kormilo nadajući se povratku u vode,kroz koje bi sada lagano klizio
Što on očekuje?Stizati uvijek?Biti ispred drugih?
Pramac se uzdiže,brod zadrhti do krme i utone između valova

Iza plovidbe uvijek slijedi nespokoj
Nitko se preveslanih i prejedrenih pravaca ne želi sjećati
Valja uvijek ići u susret horizontu,svjetlu,vremenu
Tako se može izbjeći zaborav
Onaj tko ne zaboravlja.budi umirene slutnje,otkapa minule i sahranjene opasnosti
Onaj tko ne zaboravlja,otvara svoju utrobu i srce silama straha
One se ugnijezde i rastvaraju mornara

Kada te preplave mračne misli i počnu te neštedimice izjedati,teško ćeš se dočepati spasa
Kada te obuzme crna plima iz vlastitoga tijela i započne tu utapati,teško da ćeš ugledati sutrašnji dan
Kada te sustignu sve one ružne riječi i mislli koje si davno izrekao i pomislio,teško da ćeš ostati kakvim si bio
Kada potpuno onemoćaš,od tijela prah,od duše mrak,jednostavno zatvori oči,tu gestu ti nitko ne može oduzeti
Kada sve svrši i od tebe ostane samo pokret kako umorno sklapaš oči,spašen si

Valjalo bi slijediti struju,ukoliko te već nije povukla
Morao bi pratiti let ptica,ukoliko te vjetrovi već nisu usmjerili
Budan sanjaš o velikom plijenu,sol ti se taloži na licu,rukama i nogama
Na otvorenom si moru,slobodan,potpuno neovisan,koliko samo mogućih pravaca kretanja
Najradije bi ovdje ostao,pomalo zanošen valovima i vjetrom

Na zlatnom žalu,pored mrtvog broda pokušavaš se sjetiti,tko si,tko si bio?
Doista,tko si?
Vidi se tek ispod izderane odjeće istrošeno tijelo,toliko ti je koža ružna da se ni ožiljci ne vide
Doista,tko si?
Vođa jedne davne družbe,od koje danas nije puno ostalo
I brod ti je posve dotrajao
Od njegovih ostataka ni vatre ne bi gorjele
Doista,tko si ti,nepoznati?

Još se ponegdje vide ostaci davnih vatri
Tragovi nogu su izbrisani
Pijesak se uskomešao,sudario se s plazećim valovima i lice zemlje prekrio zaboravom
Tko je palio te vatre?
Što je njih dognalo na ove obale?
Strah,plijen,bijeg,pljačka,moć?
Tko je palio davne krijesove?
Poneki umorni bjegunac kome se kasnije izgubio svaki trag
Jedva spašeni moreplovac koji se tih događaja niti ne sjeća
Tko je održavao noćno svjetlo?
Netko sasvim nepoznat,nestao sasvim
Tragovi govore o plamenu,ne o čovjeku

Vrati pronalazačima njihove karte
Izbriši svoje pravce.ostavi čisto lice plova
Vrati prevarenim moreplovcima samo dio plijena
Možda njihovi potomci povuku kletve
Vrati lukama njihovu moć i mir
I ti ćeš se njima koristiti
Vrati događaje na njihovo mjesto
Otpuhni prašinu s drevnih zbivanja i oslobodi se svega

Miroslav Pelikan

Zapisi/Šesti zapis

Duboko u magli mojih snova uočit će svatko imalo dobronamjeran, usko stepenište koje mirno i bez velikih trzaja vodi izvan oblaka sjećanja, ravno ispod zvijezda u središte snažno osvijetljenih scena djetinjstva
Taj svijet nastavaju samo meni poznata lica, glasovi i geste, dani ljeta, prvi znaci jeseni, ravnomjerni odjeci zvona, topla voda, smiraj napetosti, drveće, vinograd, crvenkaste staze, sve moji jednolični stalni tragovi
Zašto pred samim sobom skrivam pojedine kadrove ili cijele slike iz tih davnih albuma?
Istodobno, nekako iščekujem s težinom u prsima i na leđima, da magla mojih oblaka postane posve neprobojna, nepremostiva
Pa i za mene
Konačno

Miroslav Pelikan

Zapisi/Peti zapis

Je li sječivo vremena urezalo datume svojih posjeta na njezinom licu?
Vjerojatno jest, vidljivo i bez pretjerane evidencije
Ipak, ona toliko hvaljena unutarnja ljepota ne isparava lako, ukorijenjena je mnogo dublje, niče iz trajnijeg materijala
Na izdanke unutarnje ljepote zviždeća oštrica samo nasrće bezuspješno
Ono što je dostupno i sklono mijenama sječivo dosiže bez mnogo napora
Ono skrivenije pokušava barem opipati i nekako naslutiti, provrtjeti se okomito i nemilosrdno izjednačiti stanje stvari, vanjsko jednako unutarnjem, sve poravnato, čisto linearno

Miroslav Pelikan

Zapisi/Četvrti zapis

Sjedeći krajnje desno, srećem svoje pretke s majčine strane za pravokutnim stolom
Tu je moj djed i njegov sin, moj ujak, tu je i bakin brat i neki nepoznati ljudi, no znam, svi oni pripadaju ovom stolu
Šutimo, pomalo nagnuti prema stolu
Ustajem iznenada, žurim na raniji prijevoz i plačem zbog rastanka s njima, grlim ih, dodirujem po obrazu
Kažem im, lijepo je što žive ovdje, ja moram izaći iz sna
Slabo svjetlo obasjava lica
Oni sjede bez glasa i pokreta
Odlazim a oni će i dalje mojim krvotokom sjećanja
Napuštam ih kao juda, to je naša posljednja večera, ručak je, moram stići na vlak u dvadeset do četiri
Najviše mislim o djedu i njegovom nijemom licu
Moj ga zagrljaj nije probudio
Ostao je s drugima oko velikog stola mirno sjediti a ja odlazim potpuno prazan
Napuštam ih s prvim znacima jutra, dan me odvaja od njih a tamna noć dodirnula me je s njima

Miroslav Pelikan

Zapisi/Treći zaspis

Park prolazne ljubavi

Upozorili su me kako neizostavno moram posjetiti Park prolazne ljubavi s obiljem čvrstih i dubokih kao Filipinska brazda s mrežama sjećanja prepletenih bogatom arabeskom emocija
Jednom sam i otišao, ne očekujući mnogo, jednostavno, želio sam protratiti dan
Ništa nije upućivalo na to da se u blizini prostire Park prolazne ljubavi, bez ikakva glasa ushićene gomile
Čuvar Partka prolazne ljubavi uručio mi je na ulazu besplatbu kartu s pogledom punim razumijevanja
U središtu Parka prolazne ljubavi precizno se raširio golemi krug ispunjen pijeskom u kojem su posjetitelji ostavljali tragove svojih stopa
I ja sam uronio stopalima u zlatno žuti pijesak, ostao samo trenutak u kruguz i ubrzo se našao se vani
Posjet krugu u Parku prolazne ljubavi nije me odviše impresionirao
Kakve gluposti, izgrađivati spomenike neuspjelim eksperimentima

Miroslav Pelikan

Zapisi/Drugi zapis

Jednom sam ugledao tvoje lice iznenada i bez prava povoda ( razloga), krasio ga je grč, sadržavalo je zgrčenu kretnju, plamičci mržnje bljeskali su u tvojim crnim očima prijetećim crvenim sjajem
Zaklopila si oči napokon i oslobodila me teških utega koje si ovila oko moga uzbuđenog tijela
Pokušao sam se osloboditi do kraja, no tvoji otrovi sasvim polako istjecali su iz moga trupa
Tvoje je lice otišlo, ostao je samo zatiljak u mome sjećanju, nekako se nakratko zadržao i u mome pogledu
Taj dan kada sam nakratko ugledao tvoje lice, opsjedao me je i noću i danju, kao mjesečar ili luđak, neprestano ponavljajući sve ono što ne želim čuti
Čim bi se pružila prigoda taj sam naporni dan darovao istraživačima čiste prošlosti a zauzvrat dobio nekoliko grama raspršenih nada
Istraživači su bili vrlo zadovoljni kvalitetom i količinom mržnje nemjerljive vrijednosti, iskreno su, puni oduševljenja priznavali i pomalo crvenjeli
Nisam se bojao siromaštva, srešćemo se zacijelo još koji put, otežat će mi džepovi od raspršenog blaga
Još samo da se dogovorim s pogledom, što da radim sa sjećanjem na tvoj odlazeći zatiljak, na trenutak tvog ponosnog hoda

Miroslav Pelikan