Putovanje u snovima

Često putujem u snovima, prolazeći kroz neznane predjele, tamne, s ljudima statistima, između njihovih zidova nešto svjetlijih ploha, uspinjući se ili spuštajući, slijedeći zvuk koraka
Ne pamtim impresije, ne donosim darove s prašinom misterija obavijenim putovanja, ne osjećam umor, iako su prsti onemoćali, možda od bilježenja crtica? Možda?
Svakonoćno putovanje otvara trajno bolnu dilemu, gdje sam bio, koga sam pohodio?
Redovito me prati razočaranje, ne uspijevam razmaknuti teške slojeve mraka, sa slabim svjetlom prijateljujem
Često sam putovao, uzaludno i s mnogo napora, budeći se umoran, iscrpljen, na izmaku snaga
Ponekad bi se u neočekivanom i iznenadnom segmentu sna s više odsjaja, ponadao nijemom, poznatom licu i srebrnom prstenu mekog sjaja na lijevoj ruci
Svi su snovi bili muklo prazni, odzvanjali su samo moji neprestani, trepereći koraci poput bila
Tražeći svjetlost u tmini prolazim prostorima snoviđenja poput stranca

Moji me snovi naposljetku odbacuju, odguruju me, ne prepoznaju,ne, to nisam ja, njihov tvorac, to je tek užurbani putnik kroz njihove živote čudnih zamišljaja

Miroslav Pelikan


Published: 18.08.2012.
Classified as: Proza
Comments: 0
Author:

Discussion: Total 0 Response

Leave a Reply

Your email address will not be published Required fields are marked *

*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

  • Follow Tragovi

    • Facebook
    • RSS

    Do you write poetry?

    Send your poetry to tragovi.blog[at]gmail.com
    Successful entries will be published.