Zapisi/Četvrti zapis

Sjedeći krajnje desno, srećem svoje pretke s majčine strane za pravokutnim stolom
Tu je moj djed i njegov sin, moj ujak, tu je i bakin brat i neki nepoznati ljudi, no znam, svi oni pripadaju ovom stolu
Šutimo, pomalo nagnuti prema stolu
Ustajem iznenada, žurim na raniji prijevoz i plačem zbog rastanka s njima, grlim ih, dodirujem po obrazu
Kažem im, lijepo je što žive ovdje, ja moram izaći iz sna
Slabo svjetlo obasjava lica
Oni sjede bez glasa i pokreta
Odlazim a oni će i dalje mojim krvotokom sjećanja
Napuštam ih kao juda, to je naša posljednja večera, ručak je, moram stići na vlak u dvadeset do četiri
Najviše mislim o djedu i njegovom nijemom licu
Moj ga zagrljaj nije probudio
Ostao je s drugima oko velikog stola mirno sjediti a ja odlazim potpuno prazan
Napuštam ih s prvim znacima jutra, dan me odvaja od njih a tamna noć dodirnula me je s njima

Miroslav Pelikan


Published: 24.06.2010.
Classified as: Proza
Comments: 0
Author:

Discussion: Total 0 Response

Leave a Reply

Your email address will not be published Required fields are marked *

*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

  • Follow Tragovi

    • Facebook
    • RSS

    Do you write poetry?

    Send your poetry to tragovi.blog[at]gmail.com
    Successful entries will be published.