I
Možda tek sa ruba savesti
mogu razumeti bukvar strasti crnih golubova
( da li da skočim, Mitja )
II
Možda je trebalo da zajecam liturgiju letargije
trojici leptira
u ljubičastim ludačkim košuljama
( da li da plivam, Mitja )
III
Možda sam poput monaha tuge
kušao prokletstvo boja
i zalutao
u zapaljenim poljima gorocveta
( da li sam se utopio, Mitja )
Oliver Milijić
Mogla si reći oprosti
Prije nego što si bacila prvi tanjur o zid
Mogla si reći oprosti
Par samoglasnika i jedno tvrdo r
Složeno u nekom kozmičkom besmislu
Koji prezireš – nisi voljela okruglo
Tako glupo ooooo
-letio je drugi tanjur
Mogla si reći oprosti
Ali si sjela i plakala
Mala krhotina tanjura je ostala
U tvom tabanu dok si trčala bosa
Mogla si reći oprosti
Da nisi mrzila tuđe riječi
I stvarala vlastite
Možda si i rekla kad si
Izrekla mmmsum
Ali nisam razumio jer se nikad
Nisi potrudila da me naučiš svoj
Čudnovati jezik.
Ne, ne bih ga ni učio sada
Jebi se više.
Mogla si reći oprosti dok
Je sunce padalo i dok si
Psovala što nemaš digitalac,
Što ga nisi kupila,
Što ne možeš na rate,
Što ti ga ja nisam kupio,
Što ga nisi dobila za rođendan,
„Zna li itko što ti uopće želiš????“
Leti treći tanjur.
Toliko nervoze
Samo da uslikaš stablo sa
Visećim narančastim mokrim
Kristalima
Koji padaju na mokru zemlju
Natopljenu kišom i par kapi
Krvi iz tvog tabana.
Trčiš da ih pokupiš,
Oni nestaju, razbijaju se
U krhotine kao i sve
Ostalo po što trčiš.
„Run, luda Lola, run!“
Nervoza zbog stvari
Koje ni ne postoje. Pucaj-
Četvrti tanjur po redu,
Ionako nikada ne kuhaš.
Mogla si, ali nisi.
Dala si mi samo papirić:
„ Neću se reproducirati,
u svemir ću katapultirati mrtvo
novorođenče,
iako je svaka smrt poput
bumeranga, i vraća se za razliku
od života koji se
vraća samo u slikama
ispranim od suza,
film sa crnim rupama na
najvažnijim dijelovima trake.
Sva moja nastojanja su ionako
fetusna gomila koja se
za preživljavanje
bori žderući se međusobno.“
Mogla si reći oprosti.
Mogla si trenutak prije nego
Što su narančasti kristali
Postali krhotine.
Možda si i rekla,
Ali previše sam razjeban
Da bih prevodio sa tvojih jezika
I rovario među riječima
Tražeći onu skrivenu i
Strepeći za vlastitu glavu
Znam, nemam ja širok vokabular,
Ali jebi se.
Jebi se. To razumiješ.
6 slova, 3 samoglasnika.
Tečno i ispolirano.
Mirela Majić Zec
Nakon šestog dana pomalo mamuran
Od absintha i crtanja
Začuje iz kreveta nježan ženski glas
Požuri
Na stolu se hladi kava
Popij je
I odjebi to, vrati se u krevet
Igrajmo se buđenja
Ostavi svijet onakvim kakav jest
Nedovršen…
…Savršen
Srce u boji jabuka
Nedorečena geoidna oblika
Naseljen skicama
Antun Domazet
Svako malo
Budim čovjeka u sebi
Da promisli lirskokaz
Koji emanira
Aritmične otkucaje
Još neistrošenog srca
A sedamdeseta je
Pregršt muka
Vapi za dodirom
Bole sjećanja
Od muka svi bježe
Oči bez sjaja
Ruke bez dodira
Praznom kućom
Migaju se pognute
Sudbine istrošene
S petkom u duši
Miga se prazna kuća
Sve teže se miga
Od svanuća do svanuća
Rajko Glibo
Poslije moje prve književne večeri s pet posjetitelja u Hedfordu, tremu mi je razbijao domaćin, dramski pisac Gregory Belson. Rodom je iz Alabame i voli samo dvije stvari: crne žene i crno vino.
Poslije prvih čaša, njegovih znatiželjnih pitanja o tome odakle sam, tko sam i sto sam, i mojih nepotpunih i nevješto smišljenih odgovora u vezi s mojom prošlošću, zaključio je:
– Cijelog života od nekoga ili nečega bježimo. Naravno, to nećemo priznati sebi. Bijeg je odličan lijek, ali mu se ne zna vijek trajanja! Popij! Samo još dva prsta, ili tri. Poslije toga ti se neće činiti da je previše.
Uvjeravao me je poslije njegove prve boce, a moje druge čaše:
– Ljudi se pretakaju u lijepe žene, a knjige se toče iz pisca u čitatelja. Vino je priča za grlo i zbog toga se treba truditi i redovno presipati iz boce u sebe. Da se ne ukiseli vino? Koga briga za vinom? Grlo da se ne ukiseli u ovome svijetu!
Onda je južnjačkim gromoglasanjem uznemiravao goste, pomjerajući smijehom krajeve stolnjaka i na susjednom stolu.
William Bilkić