Tag: Rajko Glibo

Star uzdišem samoću
sa starim hrastovima
s kojih sam
mlad “rašćinu kresao”.*

On čita jer zna
da čitanjem raste;
da posuši suze
odbjeglih dana.

Miris tiHOG jutra
Kad tišina miriše na ljubav
A negdje unutra
Darovano jučer
Veže se poveznisom sutra
Dubine duše
Bljeskaju u očima
Blagovanje počima

Riječi u sebi skrivaju
Opojne mirise neba
Važno je da su ti mirisi
Naša gozba i potreba

Časno je i teško
Kada si mrav
Jablan uprkos vjetrovima
Ostaje prav i – sam
Moj signal
Koji se svojom
Zadaćom poji
Topim u sebi
Kao propuh šušti
Nadošli vjetar
A nešto važno želi reći

Živim pjesmu
Ponosnoga koda
Krv otekla u nju
Želi da kroz nas hoda
Krv nije voda
A pjesma je istina
Oboje su sloboda

Zadar, 18.IX.2010.

Rajko Glibo

Ne znaju oni
voditi računa
ni o sebi,
a kamoli o svom tragu.
Ako traga nemaju
bar im ne smrdi.

A Ja sam im čudna faca…
Bio sam bonaca
Pa postao val.
Bio sam hrast
pa ostao ptica.
Sada sam prvak u čekanju,
prvak dosljedan.
Manje ponosan.
Više dosljedan.
Zobljem trenutke slabosti
iz snopa želja –
U moru tuge
Zaiskri kap veselja
Oko kažiprsta uvijam
prazan papir jedan,
a sunce se u meni
i oko mene razliva.

Zadar, 21.IX.2010.

Rajko Glibo

Svako malo
Budim čovjeka u sebi
Da promisli lirskokaz
Koji emanira
Aritmične otkucaje
Još neistrošenog srca
A sedamdeseta je
Pregršt muka
Vapi za dodirom
Bole sjećanja
Od muka svi bježe
Oči bez sjaja
Ruke bez dodira
Praznom kućom
Migaju se pognute
Sudbine istrošene
S petkom u duši
Miga se prazna kuća
Sve teže se miga
Od svanuća do svanuća

Rajko Glibo