Senka

pri nејаsnој svеtlоsti žutе
vоštаnе svеćе
kоја dаје sаblаsаn оblik
svаkој pоznаtој stvаri u оvој sоbi
gdе оbitаvаm vеć vеk i pо
nејаsаn sаmоm sеbi
zbunjеn
zаtеčеn svојim pоstојаnjеm
šuštаnjе tеk rоđеnоg lišćа
pоvrеmеni urlik vеtrа
i ја sаm
zаmišljеn i blеd
umоrеn оd strаšnоg sеćаnjа
sеćаnjа nа tоg dеčаkа
i lаžnоg оsmејkа
u uglu usаnа njеgоvih
sеćаnја nа licе bоје pаusа
vеć vеk i pо
mоri mе оdјеk njеgоvоg glаsа
kаdа је uplаšеn upitао vеtаr
imа li nа kоpnu
prоtivurеčnоsti
ili tо sаmо tаlаsi krеštе

Saša D Lović

Ispod praga svesti

Sve počinje igranjem igračkama odraslih.
Tada počnem govoriti mnogo.
I reči počnu gusiti biće.
I na kraju besmisla, same se guše u pepelu praznine.
jedino vaseljena uzdrmana odzvanja.
Ja kontrolor svoga uma, imam bezuslovnu vlast nad slabijima.
Ne umem obuzdati taj mali ud.
Jezik.
Neposlušni stražari tromi spavaju kraj otškrinutih vrata mojih usana.
Ja moćni kontrolor?!
Koga varati …
iluzija ….
Potpala pod vlast sopstvenih robova, igračaka …
Propalo carstvo bezazlenosti!
Zato, kada ćutim dobro znaj da te čuvam.
Ćutanjem uništavam nakaze i sprečavam nakaženje onog najlepšeg.
Ljubavi, to jest tebe.

Kada spoznaš, znaćeš, razumećeš ….

Natalija Čupić

Kad misliš da …

Kad misliš da si prva,
da si najbolja,
tad, sasvim slučajno,
ko iz Prve knjige ,
slike ko reči
reči kao makaze,
makaze kao dželat,
saseku britkom oštricom
sve tvoje snove, maštanja i želje.

Kad misliš da si voljena,
i da voliš najviše na svetu,
kao bezdan otvori se mrak
tek da svetlost nestane,
tek na tren da otvori ti oči
u naletu emocija,
suze da ti zaledi.

Kad misliš da si u pravu,
varaš se, nisi.

Kad misliš da si u krivu,
varaš se, nisi.

Kad misliš da možeš sve,
varaš se, ne možeš.

Kad misliš mene da varaš,
varaš sebe.

Vladimir Stanković

Tragovi ledenih opeklina

Ne moram ni pogled spustiti na tlo
Osjećam svim svojim tijelom to, mrtva si
Iako učini mi se ponekad da ugledam
Tvoj posljednji vreli dah i teški pad

Snijeg se tad počeo krvavo bojiti
Bol nije nestala zajedno s tobom
Ostavila si za sobom dušu i trag
Poput crvenih santi u srcu plove

Padao je snijeg na tvoje zaleđeno lice
A nisam ti uspio dočarati svoju patnju
Još uvijek samo bespomoćno ležiš
Koliko si puta danas udahnula?

Sve to razdiralo je moju propalu dušu
Naučio sam, odupri se na početku
Nikada nisi dolazila na vrijeme
Pitam se što drugi rade na badnjak

Anja Tkalec

Vetar

U noćima nekim, hladnim i tužnim
devojke sa očima punim vlage
trče po mojim snovima ružnim
dok tražim ljude daleke i drage.

Zora miriše na lišće i mleko
kao da treperi, drhti i sniva.
U daljini prošloj plače neko
za vetrom što nečije ruke skriva.

Pustam da me talasi nose
u dubine plave nečijeg dna
čujem tihe korake bose,
to neko hoda ivicom sna.

Brojim prste u svojoj kosi
dok plima ljulja talase bele,
misli lete, vetar ih nosi
u raširene ruke koje ih žele.

Sve je tako jednostavno
u pesmi koju ne razumem,
hteo bih i ja da budem vetar,
htei bih hteo ali ne umem.

Boban Petrović

Sladak razgovor

/Kafa u beogradskom ”Dijalogu”/
– Veruješ li, stvarno,
da se ponovo rađamo?
O, da!
I to ne jednom samo,
već onoliko puta koliko se prepoznamo.
– I da ćeš, jednom,
biti samo moja?
Da, samo tvoja.
I to nama obeležena,
od naših mirisa i naših boja.
– Šta ako se, o moj Bože,
rodim kao drvo?!
Ne brini, mili moj.
Tad biću kora,
a gusta smola – biće naš znoj.
– A zamisli,
ako se rodim kao misao?
183
Ah, ništa onda.
Moje oči biće ti materica,
a moje grudi smisao.
– Zalutam li u tuđ san,
hoćeš li me i tamo naći, jedina?
I tada hoću!
Java nek bude mi ledina,
a jastuk biću ti noću.
– A budem li, u novom životu,
samo malo slovo?
Ne mari. I tad ćeš imati svojih čari.
Koje god slovo da si ti, ja biću tvoje “i”.
Da uz Ti stoji “i”,
kao “i” od mi.

Gordana Vlajić

Život

1.
Jedan bor
što mirisom sni dirnuti
nebo čisto
isto će se prevariti,
kao svaki redak stvor:

od mladosti on težiće
da se svije pod zalaske.
U daske će pretvoriti radni ljudi
ovaj bor.

2.
Smoli slična,
od detinjstva,
pećina će neka zadnja
hladna leta provoditi,
bezimena i obična.

Dok pod njenim čelom tupo
k‘o sudbina kaplje tama,
naći će je mnogi ljudi.
Otkriće da nije sama.

Napraviće oni od nje muzej
koji šapat čuje
i šarena podna svetla zasjaće
uz pomoć struje.

Gledaće je bučna deca
na planinskoj jednoj koti.
Pećina će uživati od tada
u toj lepoti.

Ivan Despotović