Nepostojeći par

/Kafa na ”Na kraju sveta”, a blizu Novog Sada/

Moja ljubav i ja ne idemo u šetnje ulicama,
moja ljubav i ja ne posećujemo koncerte i
pozorišta,
mi se ne držimo za ruke po parkovima,
mi ne razmenjujemo poljupce u kapijama.

Moju ljubav imam samo po tuđim stanovima,
gde ostavljamo uzdahe u nepoznate jastuke,
mi zaprljane čaršafe bacamo po kontejnerima.
i ugrize spiramo u motelskim bideima.

Moja ljubav i ja ne smemo da smo obični,
ne večeramo u omiljenim restoranima,
ne grlimo se u metroima i autobusima,
ne parkiramo automobile na istim parkinzima.

Moja ljubav i ja moramo da smo neobični.
Zato ga čuvam među butinama, on mene – čvrsto
– u slabinama.
On zariva zube u moje grbine,
ja gutam žedno njegove sokove.

Moja ljubav i ja nikada nismo nedolični,
kad žmuri on, tad gledam ja,
jutra su nam odvojena,
a kolena dodirujemo samo pod kancelarijskim
stolovima.

Moja ljubav i ja poštujemo pravila,
imamo skrupula i obzira.
On čuva Nju, koja nije ja,
a ja ga uspešno krijem od Prvoga.

Moja ljubav i ja smo nepostojeći par,
i valjda stoga – skladan i romantičan.
Poklanja mi bukete suza, smeha il’ semena,
ja njemu partije strasti i ukradenog vremena.

Gordana Vlajić

Ja bih

/Kafa s pogledom na ravnicu, palićki ”Elit”/

Ja bih
Da te uzmem
Očima
Za večnost
Bih da pitam
Da li postoji
Svetlost
U sred bih da stanem
Sve danas
Za sutra
Da nudim.

Ja bih
S tobom
Da
Postojim
Kroz pesmu bih
Da bude nam
Lepše
Težak je dan
I vreme.

Gordana Vlajić

Ostaću bez spomenika

/Popodnevna kafa ”Kod spomenika”, dug pogled
na Narodno pozorište i prolaznike/

Gde god da se sklonim il’ sakrijem,
kuda god da odem, da se podvučem
ili jednostavno otputujem –
– svuda spomenici.
Zaslužnim ljudima. Velikanima.
Carevima i mandarinima
koji su rušili i gradili,
ubijali i osvajali,
sirotinji uzimali ili joj svega davali.

Kipovi piscima
koji su u međunožju
golobradih dečaka
stvarali
ili se
za parče slave
skerletnim skutima dodvoravali.

Biste slikarima
koji su sekli
sopstvene uši.
Koji su se ludilom
hvalili ili branili.
Koji su,
zarad absinta ili amoka,
vetar, žubor i krik
u ramove zarobljavali.

Svuda spomenici.
Mermerne ode majkama
koje se
vekovima opiru
sopstvenim muževima
nakon
što su im dale po sina.
Što bolji štafir, to bolji epitaf.
Nailazim i na ulice
nazvane po ministrima
koji su silovali
devojčice u podrumima
jer hoteli ne priliče
dičnim očevima.

Znam,
ostaću bez spomenika.
Ne činim velika dela.
Ja samo jednostavno volim.
Razotkriće me ovako običnog.
Sa smežuranim prstima
kojima vazda
otirem suze
što ne mogu i ne smem da Je imam.
Sa iskolačenim očima
kojima tražim Njene
da u njima nađem
moje smežurane prste
kojima vazda
otirem suze,
što ne mogu zauvek da Je imam.
Što povijamo leđa
od naša dva prstena ili krsta.
Porinuti u dva sveta,
oboje ista vrsta.

Znam,
ostaću bez spomenika.
Jer, nemam gde da se sklonim.
Prepoznaće mi neko
misao i žudnju,
zato se i samog sebe klonim.
Ja i kad sanjam ne spavam,
strepeći
da Joj ime ne progovorim.

Gordana Vlajić

Želja

/Kafa u beogradskom ”Interkontinentalu”, New
York Club/

Moja je želja jednostavna.

Hoću da ne moram
pred svetom
da skrivam
pogled kojim te mislim
dok te gledam.

Dok sediš,
dok izgovaraš reči obične:
put, sutra, vatra, trava,
snop, mleko, kafa, java,
košava, pero, biber.

Dok te gledam
kako jezikom dotičeš zube
i kako zube,
za treptaj duže,
zarivaš u usnu.

U donju usnu
vlažnu od mojih misli
kojima te gledam
kako mi jedini
želju prepoznaješ.

Gordana Vlajić

Ljubavno pismo

/Kafa u Hotelu ”Le Petite Piaf”, praznično
poslepodne, Beograd/

Ja nisam zaljubljen samo u tvoje oči,
usne, ruke, glas, stomak, grudi,
oblik tvoje ušne školjke.

Ja ne gorim samo od tvog daha,
znoja, bila, pljuvačke,
i tvog umeća da me nađeš.
Da me sačekaš ili požuriš,
i da me uvek dovršiš.

Ja te volim zbog čitave priče:
zbog rešetaka i paučine,
zbog istine koju maštamo
i iluzije koju živimo.
Zbog snova u koje verujemo,
zbog sadašnjosti koju sanjamo.
Zbog jave koje se bojimo,
zbog tajni koje priželjkujemo.
Minuta u kojima se pokazujemo,
Večnosti u koju se skrivamo.

Takvu kakva si,
najodanije.

Gordana Vlajić

Sasvim obično veče

/Posle kapućina u ”Dorijanu Greju”, Beograd/

mikroskopski detalji
svakodnevnice
razarajuće dejstvo
filantropizma
svakako
odglumljenog

To se očekuje od mene, zar ne?!

bila sam veličanstvena
(i) večeras
smejala sam se
odozgo
aplaudirala
odozdo
nad vama i sobom
nakon svakog uspelog čina

Ali, to se traži od mene, zar ne?!

Sada je bolje da odmorim
sutra
me čeka
nešto
teža uloga
voajera.

Ah, kad bi mi makar jednom dopustili da plačem.
Direktno u kadar.

Gordana Vlajić

Sladak razgovor

/Kafa u beogradskom ”Dijalogu”/
– Veruješ li, stvarno,
da se ponovo rađamo?
O, da!
I to ne jednom samo,
već onoliko puta koliko se prepoznamo.
– I da ćeš, jednom,
biti samo moja?
Da, samo tvoja.
I to nama obeležena,
od naših mirisa i naših boja.
– Šta ako se, o moj Bože,
rodim kao drvo?!
Ne brini, mili moj.
Tad biću kora,
a gusta smola – biće naš znoj.
– A zamisli,
ako se rodim kao misao?
183
Ah, ništa onda.
Moje oči biće ti materica,
a moje grudi smisao.
– Zalutam li u tuđ san,
hoćeš li me i tamo naći, jedina?
I tada hoću!
Java nek bude mi ledina,
a jastuk biću ti noću.
– A budem li, u novom životu,
samo malo slovo?
Ne mari. I tad ćeš imati svojih čari.
Koje god slovo da si ti, ja biću tvoje “i”.
Da uz Ti stoji “i”,
kao “i” od mi.

Gordana Vlajić