Ostaću bez spomenika

/Popodnevna kafa ”Kod spomenika”, dug pogled
na Narodno pozorište i prolaznike/

Gde god da se sklonim il’ sakrijem,
kuda god da odem, da se podvučem
ili jednostavno otputujem –
– svuda spomenici.
Zaslužnim ljudima. Velikanima.
Carevima i mandarinima
koji su rušili i gradili,
ubijali i osvajali,
sirotinji uzimali ili joj svega davali.

Kipovi piscima
koji su u međunožju
golobradih dečaka
stvarali
ili se
za parče slave
skerletnim skutima dodvoravali.

Biste slikarima
koji su sekli
sopstvene uši.
Koji su se ludilom
hvalili ili branili.
Koji su,
zarad absinta ili amoka,
vetar, žubor i krik
u ramove zarobljavali.

Svuda spomenici.
Mermerne ode majkama
koje se
vekovima opiru
sopstvenim muževima
nakon
što su im dale po sina.
Što bolji štafir, to bolji epitaf.
Nailazim i na ulice
nazvane po ministrima
koji su silovali
devojčice u podrumima
jer hoteli ne priliče
dičnim očevima.

Znam,
ostaću bez spomenika.
Ne činim velika dela.
Ja samo jednostavno volim.
Razotkriće me ovako običnog.
Sa smežuranim prstima
kojima vazda
otirem suze
što ne mogu i ne smem da Je imam.
Sa iskolačenim očima
kojima tražim Njene
da u njima nađem
moje smežurane prste
kojima vazda
otirem suze,
što ne mogu zauvek da Je imam.
Što povijamo leđa
od naša dva prstena ili krsta.
Porinuti u dva sveta,
oboje ista vrsta.

Znam,
ostaću bez spomenika.
Jer, nemam gde da se sklonim.
Prepoznaće mi neko
misao i žudnju,
zato se i samog sebe klonim.
Ja i kad sanjam ne spavam,
strepeći
da Joj ime ne progovorim.

Gordana Vlajić

3 thoughts on “Ostaću bez spomenika”

  1. Dopada mi se. Prihvatam cinjenicu da ne postoji losa poezija, samo ljudi koji je lose shvataju.

  2. Izvanredana poetika.Ova pesma pokazuje da poezija nema ograničenja po pitanju forme,ali po sadrzaju mora imati poetskog u sebi,što ona,svakako,ima.Neočekivani obrt,pri samom kraju,daje pesmi posebnu snagu i dramatiku običnog i onog drugacijeg sveta.A iznad svega se izdiže mali čovek.Mali,ne po duhovnosti,već po odluci onih,koji su ustvari mali duhom,ali veliki po merilima koja su sami stvorili. Jednostavno,pesma je čista poezija. Bravo.

  3. Jako lepo napisano.
    Primetiću i da je ovo dobar primer kako slobodna poetska forma ne znači i odsustvo iste. Potebna je veština i da se u pesmi bez rime i definisane forme uspostavi ritam i zvučnost koji odgovaraju sadržaju.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *