želim trčati poljima
raspuštene kose
što leprša na vjetru
želim uzletjeti s pticama
i u krošnjama stoljetnih stabala
pronaći obitavalište
želim zaspati
ogrijana
u sunčevom zagrljaju
želim se probuditi
i željeti još više
jer i samo željeti je predivno
Snježana Baković
Pesnici nisu hrabar svet
Onoliko koliko se misli.
Ili nisu onoliko koliko to
Njihova poezija od njih traži.
Izričem vidike na praznu hartiju:
Vidik prošlog, vidik sadašnjeg,
Vidik budućeg i vidik svevremenog
I sve se to produžuje u meni,
Postaje moj nemir,
I sve tako do danas,
I sve tako-čini se- do kraja,
Do beskonačnosti.
Slobodanka Živković
Neko nam je ukinuo zvuke i boje.
U ovom filmu dodeljena mi je sporedna uloga.
Klavir je raštimovan a
Pijanista svira muziku za komedije.
Smejala bih se i ja, ali su mi usta vezana.
Samo platno svetli u našoj tami.
Moli se publika da ne baca semenke, kokice i ostalo đubre na pod.
Olivera Milojković Opresnik
Sinoć sam zaspao i letio na vjetru
Kišobranom po nekom lijepom trgu
Kunem se
Preskakao sam zgrade i ulice
I bio beskrajno sretan radeći u zraku razne vratolomije
Probudio sam se
Oko 1970-te
Vozio sam Yuga
I panično tražio javni WC
U parku pred njim
Sam sreo djevojčicu cvijeća
Koja me pogodila osmijehom
U međuvremenu sam urinirao u hladnjak
I parkirao Yuga na autobusnoj stanici
Pored mjesta na kojem će niknuti Kaufland za nekih
35 godina
Nakon toga sam otišao u trgovinu sportskom opremom
(vođen nekim metafizičkim instiktom- nekim
očito samo snu poznatim razlogom )
Tamo drveni reketi
Univerzalke
Čudno skrojene trenerke
I cijeli svijet obojan u crno-bijele tonove
Samo su lopte nekim čudom
Bile šarene
I vješto izbjegavale monokromatske valove
…a znao sam od prije
da snovi ne griješe…
Da je lopta to odabrano i čudesno stvorenje koje je
Svojim izudaranim tijelom
Iskupilo svijet
Antun Domazet
SAMOĆA
Samoću ljubiš
polako
kada postaju
mnoge riječi
kanalizirane u šutnju
I mrlja na duši
dobije sliku
bes snova.
Čekanje
na jutro
koje nakon noći
ne užari
kao dodir stvari
na izgubljenom mjestu;
neizvjesnost
u bandažiranju emocija
za novi dan.
SAMOTA
Vzljubiš jo,
počasi,
ko postanejo
mnoge besede
speljane v molk
in pega duše
dobiva podobo
brez sanj.
Čakanje
jutra,
ki po noči
ne zažari,
kot dotik stvari
na izgubljenem mestu;
negotovost
v povojih čustev
za nov dan.
(pesniška zbirka Tempus fugit )
Milena Sušnik Falle – Slovenija
Bol je konac kojim sam protkan
Da bola nema, raspao bi se
Bol je nit koja me prikuplja
I cini jednim
Otupim doduše ponekad. Vremenom
I bol zaboravim
I pomere se pragovi i secanje izbledi
I rasujem se lagano, na sve strane
A onda me izdajnik probode
Povuce svoje šavove i prikupi me kao konac veliku ranu
Zategne osnove i potke i ucini me opet jednim
I ponovo živim
Bol i ja, imamo jedan veoma lican odnos
Opasno je kada se jutrom probudim
I ništa me ne boli
Bol je siguran znak, da živim i postojim
Darko Radaš
Od čežnje topla,
od čekanja sagorena,
rasipam poglede
po poljima žitnim,
i čekam
kad će tvoja glava da se pojavi
među cvjetovima maka,
… a tebe niotkuda.
Samo se dvije zmije uporedne
vijugajuć’
negdje na horizontu
spajaju.
Heerlen, 31. 03. 2008.
Safeta Osmičić
Tvoji glasovi tumaraju dušom
bude me oči tople
kroz noć prodiru i sjaje
miris tvoj
miris žene
u nozdrvama živi čini se oduvijek
o noći
prijateljice tužnih
da možeš obojiti se u bijelo
da bar možeš slagati me
da nikad te nisam ni sreo.
Velibor Sikimić
Seoska praznična zvona
U cik zore
Iznenada grme
Kruži vidokrugom
Sa praga na prag
Svježi miris
Hljeba
Mljeka zagorjelog
Gladne stoke
Na proplanku
Sumnja spava
Širi svoja šarena krila
Lakoćom
Prevarene mlade
Lupa glavom od zid
Istine radi
Seoska teška
Ljepljiva zvona
Ti
Spavaš
Veljko Bosnić