U mahali laju psi.Lovci po kukuruzištima biraju patrone iz redenika.Lov na fazane donosi pikantnost.
Danijela Glišić
Te noći nisam ustala
ni na desnu,
ni na levu nogu.
Probudila sam se oko ponoći
dubeći naglavačke…
a ceo svet mi se, uostalom,
činio takvim odavna.
Jezgro vulkana
bilo je pod Mesečevim rebrima,
krater negde u središtu Zemlje…
A i reke su,te noći,
izvirale na ušću.
Čudno.
Čudna sam bila i sama sebi…
Kosa mi rasla iz vazduha,
hiljadama kilometara dugačka…
a znam, znam sigurno.
Nisam, nisam toliko živela.
Tabani su bili na kukovima,
a ruke moje okačene o nebo
držahu ramena…
A i reke su, te noći,
tekle ka nebu.
Rekoh sebi:
“Ortuj orbod Anelej.”
Tek tada shvatih
kako pričam van svih pravila:
“Mozerb mojom as ej il atš ?”
I ona je poklekla te noći.
Listala je u zemlji,
a korenje joj bi
visoko nebu pod rebrima.
Dva su se leptira,
letom jurila oko njenih žila.
Nisu se videla,
niti zagrlila,
samo su slutila –
ko je s’druge strane
mlečnog puta moje breze .
Nisu se videla,
niti poljubila…
samo su slutila,
dva,
uplakana leptira.
Šta hoćete ?
I ona je poklekla te noći.
Pa zar se reke,
nisu ulivale u nebesko more ?
Kosa mi rasla iz vazduha,
hiljade kilometara dugačka ?
A znam, znam sigurno.
Nisam ustala te noći,
ni na desnu,
ni na levu nogu.
Jelena Stojković Mirić
išao sam s posla
istim putem kao obično
zviždeći istu melodiju
kroz stisnute usne
sasvim iznenada
bum – stao sam na minu
otkud minsko polje ovdje,
zapitao sam se u čudu
raspadajući se na komadiće
pogledao sam dolje
moje noge su bile na mjestu
moje ruke su bile na mjestu
netko me je, zacijelo, sastavio
pomislio sam
popravljajući kravatu
i namještajući osmijeh
i mogu vam reći,
nitko ne primjećuje razliku
tek ponekad, na prijelazu zime u proljeće
i za velikih obiteljskih okupljanja
osjećam kako je, možda
taj netko, pobrkao
i sve ispremještao u meni
dok me je nabrzinu sastavljao
Snježana Baković
Pomalo prkosna, izazivam život.
Svojim ogrtačem crvene ruže
mašem sa visina,
ne hajeći na tuđe prekore.
Idem svojim putem, uzdignute glave,
ponosito, očekujući neočekivano.
Dosledna svojim ciljevima
rečima sečem svo trnje oko sebe.
Koracima nečujnim preskačem more
kojem mi duša pripada.
Pravednim srcem mrsim konce nepozvanima
a osmehom krasim pozvane.
Sa dva anđela opkoljena
pišem svoju priču.
U noć zaljubljena
molim zoru da zakasni još malo.
Sanjam zimski san i leto što dolazi.
Bosonoga u pesku ostavljam godine
a plima briše svaki trag.
Na mom satu vreme staje
i ne dopušta mu da me slomi.
Anjička Balaž
SKUPŠTINA OPŠTINE MALO CRNIĆE I
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMETNOST
I KULTURU “STIG”
RASPISUJE KONKURS
ZA IZBOR NAJBOLJE ZBIRKE POEZIJE OBJAVLJENE NA SRSPSKOM JEZIKU
U PERIODU OD 1.OKTOBRA 2008. DO 1.OKTOBRA 2009. GODINE,
RADI DODELE KNJIŽEVNE NAGRADE “SRBOLJUB MITIĆ”.
Knjige poezije, koje konkurišu za nagradu dostaviti Centru za kulturu,
12311 Malo Crniće u tri primerka.
Nagrada će biti uručena 14. oktobra 2009. godine, na svečanoj sednici
Skupštine opštine Malo Crniće.
1.
U mojoj ruci čekao je poklon.
Jedini tebe svedok kada zvuci
pune, kao noć, svaki hodnik dokon.
Kako je predmet taj u mojoj ruci?
Stariji no veče. Star već dva dana.
Svaka je zbilja s drugom pobrkana:
još je svet zbog tebe k‘o san nedavan
i otkuda to – ne mogu da nađu
stvari što pune ovog hola lađu,
kao da te misle: „Ti, nepoznata!“
I da vidim ko si – istinu što shvata,
ja onda žurih da sretnem te kod sata!
2.
Tamo gde si kojom čekala me voljom?
Onom čija te je sad sklonila ruka.
Da mi nešto kaže, stoji ta odluka.
Ili se to k meni svaka stvar okrete
i oblaci, Sunce, žele da me sete
da im volja ima oblik moje ruke…
…Nečeg što zna mene, poput davne muke
i mojim me licem, kao da sam dete,
traži svaki prozor, potok i žbun stran.
K‘o da sliku svrših iz koje izlete
Ti iz moje glave, Tvoj lik negledan
i potrča na njoj u trolejbus jedan.
3.
Onaj iz kog sutra videh da me pratiš,
kao moje biće, u snegu što pada
i svest što u mene povratku se nada…
U sali što tinja od glava i znanja,
gde sam ja tu sliku svu zaboravio
i sa tobom susret pun je izmišljanja.
Na rođendan seti mene zbor šapata.
Tvoj. Na klupi iznad mogućim se krio.
I kad sam to čuo od tebe, sred zlata…
Inja! Tad izmišljen ja znah da sam bio.
Onog što me tebi pročita, k‘o brata,
osetih na licu tvome kraj doksata.
4.
Je l‘ postoji ovo što gledam na svetu
ili senka spava u svakom krevetu?
I kako sam sreo Natašu, ja sam?
…I po licu njenom znao da ću sresti
u njoj svu lepotu, neočekivan?
Na izložbi kao kad razagna tamu…
Neko. Ja ugledam jednu sliku, tamo,
koju sam na javi Sunca naslikao
i ona mi, data, bude nepoznata.
Jer sam u njoj samoj. Ovo sam, gle, Ja!
I šta će se zbiti znah i ona zna,
da ćeš tu Ti biti svedok moga sna.
Ivan Despotović