/Dve kafice u “Burger Kingu”, uz auto-put,
negde iza Minhena, 1996./
Ispričaću Ti
jednom
Devojčice moja
Priču o Koži Boje Bagremovog Meda
Priču bez Kraja
i
bez Početka
Odaću Ti
tada
(kada Ti grudi budu uzimale oblik mlade breskve)
kako sam Jauk
pretvarala
u Osmeh
A Osmeh
u Krik
A Krik
u Ništa
Pa onda Ništa
u Ipak.
U Sutra.
Koje mi
Danas
ne bi vredelo
bez Tebe.
Gordana Vlajić
moram te poljubiti, kaže na dolasku
i ljubi me u odrvenjeli obraz
iza tamnih sunčanih naočala
skrivam nenaklonost zvijezda
ispred spaljenih sam mostova
ravno pet danas
i jedno iznevjereno dijete
osjećam se kao da sam
pet puta ubila nekoga
i isto toliko puta netko je ubio mene
ne mogu ostati
ne mogu prijeko
nespretno nudim isprike
koje se ne računaju
kiša i hladan dan
skidam majicu dugih rukava
da me ne promaši
ne zebem
mokra naježena koža
uvjerljiv je razlog za drhtanje
ne znam više narisati, kažem
ono što mi treba
ima tome već dugo, kaže
kako želim promijeniti zanimanje
sada želim raditi na lončarskom kolu
imati prste umrljane glinom
pričaj mi o mom tati, dodaje, to volim
govorim
tvoj tata i moj otac su me naučili
nositi ogromni ormar sama uza stube
smije se
ispričat će to tati
moj otac to neće čuti
u temelje njegove kuće ubetonirano je cvijeće
moram te poljubiti još jednom, kaže na odlasku
i ljubi me još jednom u odrvenjeli obraz
nemoj biti kao ja, promucam na rastanku
Snježana Baković