S

Uzalud te vidim,
kao da ikom nešto više mirišeš,
pa nek je to za jednu noć, san,
ne mogu se megdaniti!

Petrarka!?

Oduševljeni… Oduševio bih
i mladošću i po nekim smislom,
zapaljenim uzalud!
Svirepost u pogledu
i sve čime mi korake saplićeš.
Misliš, izbledeo….

Jutarnja propaganda bisernog sveta, uz kafu jakog ukusa, i jedan anđeo što buđenje tako stvarnim činim…
Ogavnog je ukusa, bez premca, ali Jeste! Želim te ispolivati, po mekanoj koži, spavićici sa tim tako loše ucrtanim leptririćima.

Vojislav Đinđić

Glas

Peščani glas
Svilenog sokola
srcu stiže kresnicama
Ljubavlju obogaćen
Kičmom ga oblaže
Iznova spaja
Mozak ispire
Hladi nerve
Prokuhanoj kosi,
Noktima sabira
Prelijava u njedra
Svetionik je
Zakopanih čula,
Školjkama plaća
Zalihe da donose
cara šapata
Boje glasa
Blažena osmeha.
Nek teče
Trulim živcima
Nek živi
U golim snovima.
Njegov glas,
Glas njegov.

Milka Vukić Vujnović

Mala bolničarka

male bolničarke lete po sobi i ubiru smrti
( čitav se ovaj svet zatvorio u prazne kutije)
govore neki glasovi
koji to nikada neće znati
a baš mi se dopadaju igre
skakućem po praznim kockama
na kojima ne pišu brojevi
moje ulice su tako daleko
i činilo mi se da će neko pobeći
u šume
zajedno sa pčelama koje je čovek nosio na šeširu
da
mala bolničarka je ležala na mravima
i pitala da li se jedu jagode
ona ima svoj mali svet
to bi trebalo biti dovoljno
to bi se trebalo nekako zvati
sreće tuge lutanja
to bi se trebalo zvati ljubav
i čitav taj svet
i svi oni koraci koje je tako teško učiniti
i magle koje skrivaju
neki ljudi
neki ljudi
neki ljudi
to se stalno ponavlja
to nikada ne prestaje
spavaj sanjaj nestani odlutaj
zaboravi ostani
poljubi dodirni okreni se ne gledaj
pomiriši pojedi otvori oči
pusti ruke da ti narastu
obuhvati slomi sastavi zakopaj
rodi sebe izikni
još jednom malo umri
zavoli tamo negde nekoga
ne budi
budi
jesi
uvek
zauvek

Željka Radić Krekić

UBIJENOJ DJECI SARAJEVA (1992-1995)

Oprostite nam
jer nismo mogli
jer nismo znali da vas
zaštitimo

Oprostite nam našu naivnost
i našu vjeru
da ne dižući pušku
možemo spriječiti
nasilje

Oprostite nam
vaše djetinjstvo
i vaše vjerovanje
da čovjek može sve
da tata i mama
mogu
sve

Tate i mame nisu mogli
puno toga
tih godina

Kada čovjek postane životinja
gora je od zvijeri

bio je i nama

Oprostite nam našu nemoć i našu bol
suze koje nikoga nisu mogle
smekšati i nikoga natjerati da odustane
da gađa nevine

djeco naša

andjeli našeg grada
i naše

nemoći

Nermana Begagić

Leptir

Došla si iznenada kao prelepi
šareni leptir
U sred raspevanog sunčanog dana,
Dotakla moje srce,
I probudila neizmernu sreću.

Gledao sam te začuđeno kao nežni
pupoljak,
Što čarobnim činom svoje latice
otvara i širi,
Da bi zanosnim mirisom procvetale ruže,
Opila svet mojih čula i snova.

Da, zaista si bila leptir,
Prelepi šareni leptir,
Koji iznenada u jednom času dođe,
da bi se u sledećem trenu
Zauvek iz vida izgubio.

Branko Mićić

Greška

I

kako te vidim
nešto između crvene i sive
okrenutu na desni bok
dišeš
ili plačeš
ne znam

dok mi voda u uši ulazi
čekam zoru da mi dune u jedra
spaljujem te
i gasim lepljivu i toplu
od kafe i meda

nešto mi nije dalo da odem
a trebalo je pevati i ići
kao što odlaze svi koji ne znaju put

trebalo je sopstvene oči u džep da stavim
trebalo je kroz nogavice da plačem

pa dobro
ako je to poslednji način da te zaboravim
odguraću sve moje tramvaje daleko od tvoje ulice
polomiću nebo preko kolena i svoju polovinu pojesti sam

eto

II

kako te vidim
pa ne znam
kao vodu i kao so

još spavaš
ili plačeš
pogrešna i mlada
u posteljini od damasta i mleka

pogledam levo
tvoje oči
pogledam desno
opet kestenovi

biće da sam zapalio sopstvene snove
u tuđim posteljama
a ni ogrejao se nisam

ipak sam tu
gledam tvoju dojku i kuk
raspoređujem uzdahe
u svaki ćošak sobe po bezbroj

da sam znao da je koračanje u beskraj
isto što i beskraj na jednom mestu
posadio bih noge kraj tvoga uglavlja
i zaposlio se kao snohvatica

III

kako te vidim
kao davanje i uzimanje glasa
čas te pijem, čas pevam
ko rakiju

znam te ja još dok si bila suncokret
sećam se
gledaš svetlost
a ne trepćeš

uostalom
nije pristojno da te tako javno zaboravljam
učiniću to bez svedoka u pravom trenutku večnosti
sa stilom

lako je tebi oprostiti
što su ti kontinenti koliko školjke u pesku
što su ti gradovi koliko domine
razbacani i crni
takva je ljubav

u međuprostorima ludosti
čovek je kao i svaka voda
promeni hiljadu tela
obuče hiljadu boja
i uvek sa neba padne čist

tako i ja curim
dok se ne pomešam sa kišom
u oblak dok se ne pretvorim na tvom plafonu

kako te vidim
nešto između krošnji i neba
a ptica nisi
one ne mirišu tako

oprosti za mene još jedno parče noći
lezi
ne okreći se
spavaj
kao što najbolje znaš

Aleksandar Petrović