Dan prije noći

moram te poljubiti, kaže na dolasku
i ljubi me u odrvenjeli obraz
iza tamnih sunčanih naočala
skrivam nenaklonost zvijezda
ispred spaljenih sam mostova
ravno pet danas
i jedno iznevjereno dijete
osjećam se kao da sam
pet puta ubila nekoga
i isto toliko puta netko je ubio mene
ne mogu ostati
ne mogu prijeko
nespretno nudim isprike
koje se ne računaju
kiša i hladan dan
skidam majicu dugih rukava
da me ne promaši
ne zebem
mokra naježena koža
uvjerljiv je razlog za drhtanje
ne znam više narisati, kažem
ono što mi treba
ima tome već dugo, kaže
kako želim promijeniti zanimanje
sada želim raditi na lončarskom kolu
imati prste umrljane glinom
pričaj mi o mom tati, dodaje, to volim
govorim
tvoj tata i moj otac su me naučili
nositi ogromni ormar sama uza stube
smije se
ispričat će to tati
moj otac to neće čuti
u temelje njegove kuće ubetonirano je cvijeće
moram te poljubiti još jednom, kaže na odlasku
i ljubi me još jednom u odrvenjeli obraz

nemoj biti kao ja, promucam na rastanku

Snježana Baković


Published: 05.06.2011.
Classified as: Poezija
Comments: 0
Author:

Discussion: Total 0 Response

Leave a Reply

Your email address will not be published Required fields are marked *

*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

  • Follow Tragovi

    • Facebook
    • RSS

    Do you write poetry?

    Send your poetry to tragovi.blog[at]gmail.com
    Successful entries will be published.