Lujeva truba

/Beogradski ”Tramvaj”, ne pije mi se kafa,
samo mi se sluša i njiše/

Lujeva truba.
Dobar aranžman
arija, tišina i žagora.
Snažan ritam
slogova.
Balans tuga
i nadanja.
Ječi,
penje me.
Njiše,
grli me.
Ježi,
plače me.
Plaši
i strepi me.
Podseća i podsmehuje
da smo omeđani
durovima i molovima.
Da smo određeni
praštanjima i nepraštanjima,
da smo obeleženi
odsanjanim i nedosanjanim
ljubavima,
da smo komponovani
sinkopama, pauzama i akordima,
da smo odtaktirani
tuđim metronomima,
da se ne razlikujemo mnogo
u oktavama.
Samo vokalima
i umiranjima.

Gordana Vlajić

Jednom, devojčice moja

/Dve kafice u “Burger Kingu”, uz auto-put,
negde iza Minhena, 1996./

Ispričaću Ti
jednom
Devojčice moja
Priču o Koži Boje Bagremovog Meda

Priču bez Kraja
i
bez Početka

Odaću Ti
tada
(kada Ti grudi budu uzimale oblik mlade breskve)
kako sam Jauk
pretvarala
u Osmeh

A Osmeh
u Krik

A Krik
u Ništa

Pa onda Ništa
u Ipak.
U Sutra.
Koje mi
Danas
ne bi vredelo
bez Tebe.

Gordana Vlajić

Šetnja

Šteta
što ne umemo
da prepoznamo trenutak
kad život
počne da ističe.

Štaviše,
tad nam se korito čini najširim.
Brzaci se roje
I mi ih sve veštije
Savlađujemo.

Prejadni
U uzgorđenosti hitamo
nošeni neutazenim strastima
umesto
da se tada sasvim usporimo.

Da lagano koračamo
Negde s kraja
Gde je reka plitka,
Da osluškujemo jutro
I posmatramo ptice.

Gordana Vlajić

Sudbina Mare Jakovljević

/Kafa u beogradskom “Grinetu”, neka žena
prolazi Nušićevom u ljubičastom šlafroku i
papučama…/

Pokisla su ti sva sećanja
Još si bila devojčica kada si se
poslednji put nadala
Tvojim morima odavno tišina caruje
Gde su te bure na koje si uzalud čekala.

Bilo je to u januaru
(il možda marta? Ne, vejalo je!)
Prošle godine kada si poslednji put
Bila kod frizera
I kada si nespretno
Povukla dve zelene linije kreonom.
Pozvala si komšiju udovca na kafu
Koji je
Prebrzo spustio
Prste na tvoje butine
Što bi ti
Čistunica kakva jesi
Možda i podnela
Da mu se nije crnilo ispod noktiju.

Biće da si pogrešnim ljudima dom svoj nudila.
Večeras ponovo mažeš usne.
Odlučno skidaš Rodžer Mura sa zida.
Veruješ u neke moćnije oluje
Pripremaš jedra!
Navlačiš nove gaćice
Sa čipkom
I roze bordurom
Na sjajnoj belini
Sintetičkog satena.
Dolazi tvoj koledar!
(Neki bi rekli: Poštar.)
Čuje se zvono.
Otvaraš vrata,
Potom i rernu.
Iznosiš
Vruću gibanicu:
– Evo, evo, izvol’te.
Naraslu, nadošlu, nabreklu.
Taman da bude
Još jednom
U slast
Pojedena.

Gordana Vlajić

Poruka za NENU

/Kafa uz konekciju, personalni lap-top/

Draga NENA,
gde si mi ti?
NE, NA mene je red.
NEgo, da NApišem šta sam hteo.
NE bitan je položaj. NA tebi
ne treba da bude ništa.
Samo On.
Ali to onda nije Ništa, nego NEko. NA tebi.
Ako sam ja, onda on neka posmatra.
NE, NA mene neće niko.
NE boj se kada si NA krevetu.
NE-boj-ši-NA. NENA.

Pokušaj sa Molitvom za pisca.
Svako veče. I jutro. Ako je ne znaš, napiši je.
Tako ćeš, sasvim izvesno, rešiti Dan.

Onda, upri oči u Noć.
Ali kreći se kao da je Dan.
Kada svane,
kada ustaneš, pa se pogledaš,
da si jos uvek lepa.
U ogledalu. U jezeru. U bari.
Gde god da odeš. Ili samo prolaziš.

Može biti… da će ti biti kriva Noć.
Ili Dan.
Meni je svejedno. Ja nisam pisac.
Ja sam Običan.
NENApisan.
Što bi se reklo – od čitajuće sorte.
Ja jedem kada sam gladan i pijem kada sam
žedan.
Ja u gostima ne kažem: “Hvala, ne mogu.”

Zato je meni sve jedno da li je Dan ili Noć.
Zvezdu pronalazim na nebu ili je držim u
farmerkama
(a, jednom sam je i izronio).
Podjednako volim posete opservatorijumu,
akvarijumu,
kao i da igram bilijar.

Uostalom, pitaj NEbojšu NA netu.
Ili, meNE NAđi.

Gordana Vlajić

Uspomenica

/Mlaka kafa na beogradskoj Železničkoj stanici/

Noćas je ceo grad
Ponovo mirisao na pomorandžinu koru
(ili joj se bar tako učinilo)
Uplela je u kosu iste lepe snove
I verovala
Kako je silno verovala
Da je to ona ista noć
Kada je putem
Od njegove do svoje kuće
Bacala pomorandžinu koru
Misleći
Kako će sutra u školi
I ona moći da priča
Da TO zbilja
Nije ništa naročito.

Gordana Vlajić

Odluka

ODLUKA
/Uz kafu i nepoznate ljude, ”Book Caffe”,
Beograd/

Sa 48 godina
došao je na srećnu ideju.
Zaista.
Krajnje je vreme.
Treba početi sa proučavanjem
sopstvene ličnosti.

Ostade mu previše slobodnog vremena.
I on poče da skuplja.
Sate.
Bez damara.
Dane.
Bez uspomena.
Noći.
Bez snova.

Kada se jedne večeri iznenada dogodilo
da je zauvek zaspao
nije primetio razliku.

Gordana Vlajić