Zapisi/Drugi zapis

Jednom sam ugledao tvoje lice iznenada i bez prava povoda ( razloga), krasio ga je grč, sadržavalo je zgrčenu kretnju, plamičci mržnje bljeskali su u tvojim crnim očima prijetećim crvenim sjajem
Zaklopila si oči napokon i oslobodila me teških utega koje si ovila oko moga uzbuđenog tijela
Pokušao sam se osloboditi do kraja, no tvoji otrovi sasvim polako istjecali su iz moga trupa
Tvoje je lice otišlo, ostao je samo zatiljak u mome sjećanju, nekako se nakratko zadržao i u mome pogledu
Taj dan kada sam nakratko ugledao tvoje lice, opsjedao me je i noću i danju, kao mjesečar ili luđak, neprestano ponavljajući sve ono što ne želim čuti
Čim bi se pružila prigoda taj sam naporni dan darovao istraživačima čiste prošlosti a zauzvrat dobio nekoliko grama raspršenih nada
Istraživači su bili vrlo zadovoljni kvalitetom i količinom mržnje nemjerljive vrijednosti, iskreno su, puni oduševljenja priznavali i pomalo crvenjeli
Nisam se bojao siromaštva, srešćemo se zacijelo još koji put, otežat će mi džepovi od raspršenog blaga
Još samo da se dogovorim s pogledom, što da radim sa sjećanjem na tvoj odlazeći zatiljak, na trenutak tvog ponosnog hoda

Miroslav Pelikan

Tolerancija

Imam prijateljicu
koja će kad
poraste da bude
PR nevladine organizacije
u kojoj je sad vršnjački edukator
jer od nas zavisi
koliko smo tolerantni
i koliko radimo
na promociji
multikulturalnosti
u našoj zaostaloj zajednici.

Starci iz mog komšiluka
ne znaju šta znači reč
tolerancija,
ali uvek idu jedan kod drugog
na Božić i Ramazan,
a vala i kad ima
neka dobra utakmica.

Neke stvari se ne uče.

Prosto se ne dovode u pitanje.

Bojan Marjanović

Nezadovoljstvo

Ti to već znaš
s vremena na vreme hvata me ludilo,
opet se probudilo ono buntovno
što bi svet da promeni,
i sve jedno je da li si dobar, pažljiv, nežan,
moj prezir je neizbežan,
šta god da uradiš ima isto svojstvo
ovo je moj dan za nezadovoljstvo.

Sutra će već biti bolje
možda mi nestane boje
da svet u crno ofarbam.

Slađana Veljković

Istoričarima uprkos

Uprkos nagoveštaju nekih istoričara
o propasti Srbije
i bespomoćnom vapaju
za povratak doba Brozovog
ulicom Knjaza Miloša
preko parka do ušća dve reke
i gradskog smetlišta
brojaću prolaznike ulične preprodavce
i gladne pse oko bunjišta
poharane fabrike
Nekome ću familiju možda spomenuti
naglas više puta
Ako te ne bude dovoljno
spakovaću sve svoje brige svoj bes
bez kojih me nikuda ne primaju
i spas ću potražiti
u gustim šumama ponad zavičaja
Ćutaću dok vreme odmiče
između cirkuskih šatri
od praznika do praznika

Obren Ristić

Ljubav jednog dečaka

Svu noć je juče
padala kiša.
To se zvezda
kupalo zlato.
Mesec je sjao
baš iznad Niša,
mokra ulica,
bare i blato.

Kišobran stari,
slomljene žice,
i nas dvoje
sami na svetu.
Duvanski dim ti
zaklanja lice.
«Ugasi već jednom
tu cigaretu!»

Ruka u ruci
i tvoje telo,
topao džemper
i cvet u kosi.
A oko nas
svud lišće svelo
umorni čistač
skuplja i nosi.

Drugovi dobri smo
bili do sada
i pojma nemam
šta se to zbilo.
Možda je kriva
kiša što pada,
il’ tvoje lice
nežno i milo.

«Dosadna kiša»,
tiho si rekla,
ja sam ćutao
kao da molim,
a srce ludo
tuga je pekla
jer nisam smeo
reći da volim.

Onda si morala
otići kući.
«Zdravo» i tiho
zatvaraš vrata,
a vetar duva
sve jači, ljući,
i prvo se inje
po travi hvata.

Sad dugo šetam
duž snenog grada.
Plakati neću,
al’ zato molim
da luda kiša
ne stane nikada,
jer noćas nekog
uzalud volim.

Vesna Pešić

Kroz praznine

Низ празнините

На калдрмата од сеќавања
ме спрепнуваат празнините
од камените коцки
кои ги извадив
зашто ми ги глочкаа мисливе.
Успеав да те убедам дека
моето лудило е твое
и ја променив
бојата на твоите очи.
Утрото потоа,
ги измив соништата
од моето лице,
и си го исеков погледот
од рабовите на твојата насмевка.
Премалку зборови останаа.
Премалку за да звучат поврзано.

Kroz praznine

Na makadamu (kaldrmi) sjećanja
spotaknem se od praznina
što su ostale nakon kamenja
koje sam izbila
zato što su mi žuljale misli.
Uspijela sam te navesti
da je moje ludilo tvoje
i promenila sam
bolju tvojih očiju.
Jutro nakon toga,
izmila sam snove
sa svog lica,
i posekla pogled
od rubova tvojeg osmeha.
Premalo je reči ostalo.
Premalo da da bi zvučale povezano.

Veronika Kostadinova

Smrtovnice plavih okvira

dok kupujem jogurt, hleb, krompir
ili upijam ludilo grada,
ja ih uočim.

ne zastajkujem da ih gledam,
one se nekako
nameću
same od sebe.

niču kao ideje u glavi
nekog
megalomanijaka.

umrlice mojih vršnjaka
i vršnjakinja.

u proseku po jedna mesečno,
ako već tražite tačnu
računicu.

niko od njih
nije imao više
od 27.

neka od lica mi se smeše
sa papira, a druga
me gledaju
ćutke.

uputim im poneku misao,
savet ili psovku
i nastavim da
koračam.

zvuči surovo,
ali čovek se vremenom
nekako navikne
da
živi sa tim.

ne znam gde su
svi ti ljudi
sada.

možda ih
stvarno
jede
zemlja?

saznaću to kada
bude došao
i moj

red.

Marko Antić