Lopov

Muškarac koga volim
ima smotani chic
Ima i ženu
I veruje u Boga
Kad pretera sa svime
ja napravim scenu
i ugrizem ga za čelo
On misli da je to
animalizam u mom feminizmu
Ne mogu da mu kažem
da je u pitanju staromodna
sentimentalnost
ništa više
Ovo je za njega avantura
i svakog dana se poseče
kod brijanja
Crvene tačkice tek osušene krvi
na njegovim obrazima
i začešljana mokra kosa sa čela
nalik na neodoljive muškarce Hollywood-a
iz 40-tih
su dovoljan razlog
da mu ukradem jednu misao
Kad rukama brani sebe i Boga
i svu snagu sakrije u smeh
tada mu ukradem još jednu
Ostavim male tragove zuba
i on ih zagleda u ogledalu
Ne primećuje da je drugačiji
ili da mu nešto nedostaje
Ja ćutim

Sinoć je preterao
najgore do sada
Rekao je da me voli
Nije smeo
Ne sećam se šta se desilo
ali sam jutro dočekala
u zatvoru
Očekuje me suđenje
i seansa sa zvaničnim licem
Žene koje grizu iz ljubavi
su nepoželjne na ulicama
u privatnim salonima
i na svim drugim mestima
gde dolaze pristojni ljudi
Mogla bih možda da odglumim
muškarca
Ukrala sam mu dovoljno
misli, emocija i sećanja
i kao muškarac
dobila bih pomilovanje
Čudno je u celoj stvari to da
on liči na mene
Kako bi to izgledalo
ako bih pred ljudima rekla
da muškarac koga volim
liči na mene
Ne
Umesto toga
priznaću da sam mu ukrala
sve
i krivica je samo moja
Ne znam šta će biti
Noć u zatvoru
ima pozitivan efekat
Kajem se
i vraćam ono što mi ne pripada

Kad me puste
nepopravljivu
podelićemo svoje razlike
jednako i oprostiti sličnosti
Možda ćemo se razići posle toga
Ako opet dobijem želju da ga
ugrizem
slučajno i neočekivano
šaputaću sebi trezveno
da je isti kao ja
I još nešto:
On me voli, on me voli, on me voli…

Ivana Knežević

Šetnja

Šteta
što ne umemo
da prepoznamo trenutak
kad život
počne da ističe.

Štaviše,
tad nam se korito čini najširim.
Brzaci se roje
I mi ih sve veštije
Savlađujemo.

Prejadni
U uzgorđenosti hitamo
nošeni neutazenim strastima
umesto
da se tada sasvim usporimo.

Da lagano koračamo
Negde s kraja
Gde je reka plitka,
Da osluškujemo jutro
I posmatramo ptice.

Gordana Vlajić

Srce

Kako je teško obuzdati nemir
ispraviti riječi
okrenuti dlanove
kako je lako raniti pa zgaziti
pustiti oluju da šiba
na mahove
tvoj ponos je moja
igra nerava
besmrtan sat
u sekundi kazaljke
misliš
spore su riječi
da grizu tako jako
ali naivno je srce
pa otvara vrata svakom.

Velibor Sikimić

Neugodno popodne u tesnoj suknji

Večeras idem u pozorište
Ličim na špansku Ciganku
i nisam sigurna da li je to pristojno
Možda će mi dati sporednu ulogu
jer je u životu jako malo uloga ostalo
za takve arhetipe
Istina je da se osećam vrlo nepristojno
Poslednji premaz karmina
je prekrio suptilnost
i dekolte otkriva moje namere
Možda ću otkopčati gornje dugme
na suknji, i izmasirati stopala
Imam još par sati
Dovoljno da odustanem od seksepila
okrenem tvoj broj
i kažem ti koliko mi se dopada
tvoj poslednji članak o evoluciji građanskog prava
u uslovima multi-etničkog metropolisa
Otkazaću pozorište i osloboditi se ove suknje
Onda ću ti pročitati brošuru
koju su mi poslali uz godišnju pretplatu
U njoj, na jednom mestu kažu

Potrošiću hiljadu reči
kao da sam ih pronašla na aukciji
i kupila celu kesu za jedan penny
Potrošiću hiljadu pogleda, i isto toliko odustajanja
I kad ih sve potrošim
i dalje će mi ostati ova želja
o kojoj ne umem da kažem ništa.

Ivana Knežević

Devojka plavih očiju

DEVOJKA PLAVIH OČIJU

obrela se u busu toga jutra
ta devojka plavih očiju
a čovek u mantilu
je gledao u nju.

sedela je u jutarnjem busu
i vozila se ka školi
ta devojka lepih plavih očiju
a čovek u mantilu ju je gledao i gledao
i gledao.
posmatrao.
bio je tu s vremena na vreme, u tom busu
i zurio u tu mladu devojku lepih plavih
očiju.

to je trajalo godinu dana
skoro uvek je bio u tom busu
kada bi devojka plavih očiju
ujutro krenula u školu.

a onda se osmelio
prišao joj
rekao joj svoje ime
upitao je za broj telefona ( nije mu ga dala )
i pružio joj papirić
sa svojim brojem.

potom se udaljio
i ponovo piljio.

devojka plavih očiju
je sutradan ustala ranije
i jednostavno promenila
autobus.

kao dete Perverznog Grada
odlično je poznavala
sve njegove
zamke.

Marko Antić

Sudbina Mare Jakovljević

/Kafa u beogradskom “Grinetu”, neka žena
prolazi Nušićevom u ljubičastom šlafroku i
papučama…/

Pokisla su ti sva sećanja
Još si bila devojčica kada si se
poslednji put nadala
Tvojim morima odavno tišina caruje
Gde su te bure na koje si uzalud čekala.

Bilo je to u januaru
(il možda marta? Ne, vejalo je!)
Prošle godine kada si poslednji put
Bila kod frizera
I kada si nespretno
Povukla dve zelene linije kreonom.
Pozvala si komšiju udovca na kafu
Koji je
Prebrzo spustio
Prste na tvoje butine
Što bi ti
Čistunica kakva jesi
Možda i podnela
Da mu se nije crnilo ispod noktiju.

Biće da si pogrešnim ljudima dom svoj nudila.
Večeras ponovo mažeš usne.
Odlučno skidaš Rodžer Mura sa zida.
Veruješ u neke moćnije oluje
Pripremaš jedra!
Navlačiš nove gaćice
Sa čipkom
I roze bordurom
Na sjajnoj belini
Sintetičkog satena.
Dolazi tvoj koledar!
(Neki bi rekli: Poštar.)
Čuje se zvono.
Otvaraš vrata,
Potom i rernu.
Iznosiš
Vruću gibanicu:
– Evo, evo, izvol’te.
Naraslu, nadošlu, nabreklu.
Taman da bude
Još jednom
U slast
Pojedena.

Gordana Vlajić