Leptir

Došla si iznenada kao prelepi
šareni leptir
U sred raspevanog sunčanog dana,
Dotakla moje srce,
I probudila neizmernu sreću.

Gledao sam te začuđeno kao nežni
pupoljak,
Što čarobnim činom svoje latice
otvara i širi,
Da bi zanosnim mirisom procvetale ruže,
Opila svet mojih čula i snova.

Da, zaista si bila leptir,
Prelepi šareni leptir,
Koji iznenada u jednom času dođe,
da bi se u sledećem trenu
Zauvek iz vida izgubio.

Branko Mićić

Greška

I

kako te vidim
nešto između crvene i sive
okrenutu na desni bok
dišeš
ili plačeš
ne znam

dok mi voda u uši ulazi
čekam zoru da mi dune u jedra
spaljujem te
i gasim lepljivu i toplu
od kafe i meda

nešto mi nije dalo da odem
a trebalo je pevati i ići
kao što odlaze svi koji ne znaju put

trebalo je sopstvene oči u džep da stavim
trebalo je kroz nogavice da plačem

pa dobro
ako je to poslednji način da te zaboravim
odguraću sve moje tramvaje daleko od tvoje ulice
polomiću nebo preko kolena i svoju polovinu pojesti sam

eto

II

kako te vidim
pa ne znam
kao vodu i kao so

još spavaš
ili plačeš
pogrešna i mlada
u posteljini od damasta i mleka

pogledam levo
tvoje oči
pogledam desno
opet kestenovi

biće da sam zapalio sopstvene snove
u tuđim posteljama
a ni ogrejao se nisam

ipak sam tu
gledam tvoju dojku i kuk
raspoređujem uzdahe
u svaki ćošak sobe po bezbroj

da sam znao da je koračanje u beskraj
isto što i beskraj na jednom mestu
posadio bih noge kraj tvoga uglavlja
i zaposlio se kao snohvatica

III

kako te vidim
kao davanje i uzimanje glasa
čas te pijem, čas pevam
ko rakiju

znam te ja još dok si bila suncokret
sećam se
gledaš svetlost
a ne trepćeš

uostalom
nije pristojno da te tako javno zaboravljam
učiniću to bez svedoka u pravom trenutku večnosti
sa stilom

lako je tebi oprostiti
što su ti kontinenti koliko školjke u pesku
što su ti gradovi koliko domine
razbacani i crni
takva je ljubav

u međuprostorima ludosti
čovek je kao i svaka voda
promeni hiljadu tela
obuče hiljadu boja
i uvek sa neba padne čist

tako i ja curim
dok se ne pomešam sa kišom
u oblak dok se ne pretvorim na tvom plafonu

kako te vidim
nešto između krošnji i neba
a ptica nisi
one ne mirišu tako

oprosti za mene još jedno parče noći
lezi
ne okreći se
spavaj
kao što najbolje znaš

Aleksandar Petrović

Jednom, devojčice moja

/Dve kafice u “Burger Kingu”, uz auto-put,
negde iza Minhena, 1996./

Ispričaću Ti
jednom
Devojčice moja
Priču o Koži Boje Bagremovog Meda

Priču bez Kraja
i
bez Početka

Odaću Ti
tada
(kada Ti grudi budu uzimale oblik mlade breskve)
kako sam Jauk
pretvarala
u Osmeh

A Osmeh
u Krik

A Krik
u Ništa

Pa onda Ništa
u Ipak.
U Sutra.
Koje mi
Danas
ne bi vredelo
bez Tebe.

Gordana Vlajić

Dan prije noći

moram te poljubiti, kaže na dolasku
i ljubi me u odrvenjeli obraz
iza tamnih sunčanih naočala
skrivam nenaklonost zvijezda
ispred spaljenih sam mostova
ravno pet danas
i jedno iznevjereno dijete
osjećam se kao da sam
pet puta ubila nekoga
i isto toliko puta netko je ubio mene
ne mogu ostati
ne mogu prijeko
nespretno nudim isprike
koje se ne računaju
kiša i hladan dan
skidam majicu dugih rukava
da me ne promaši
ne zebem
mokra naježena koža
uvjerljiv je razlog za drhtanje
ne znam više narisati, kažem
ono što mi treba
ima tome već dugo, kaže
kako želim promijeniti zanimanje
sada želim raditi na lončarskom kolu
imati prste umrljane glinom
pričaj mi o mom tati, dodaje, to volim
govorim
tvoj tata i moj otac su me naučili
nositi ogromni ormar sama uza stube
smije se
ispričat će to tati
moj otac to neće čuti
u temelje njegove kuće ubetonirano je cvijeće
moram te poljubiti još jednom, kaže na odlasku
i ljubi me još jednom u odrvenjeli obraz

nemoj biti kao ja, promucam na rastanku

Snježana Baković