Voz

Nekada je to bila samo obična livada. Na njoj se gradile kuće, po planski određenim parcelama. Sećam se kuća bez ograda, ulica bez trase, blata do kolena u kišnom periodu, prašine leti, naše bezbrižnosti u tim prvim godinama života. Onda su napravili brdo baš ispred moje kuće, pokušavajući da od livade naprave pravu ulicu. Stajalo je dugo tu. Ulicom se moralo pešice, pa preko brda na drugu stranu ulice. To malo brdo je postalo sinonim za kamenice, grudve od blata, ratovanja i planinarenja. U tim ratnim pohodima, koji su se odvijali svakodnevno, svako od nas, učesnika, je zaradio po neki ožiljak.

Moj je na glavi. Šivenje nije trajalo dugo i ne sećam se da li sam plakala ili ne, ali znam da smo posle toga potpisali primirje. Onda je brdo nestalo. Umesto njega osvanuo je asfalt. Crn, ravan i čist. Sa asfaltom je prestala i mogućnost opravdanja prljavih pantalona, jakni, pocepanih cipela … i ko zna čega još.

Sa asfaltom smo nekako i porasli, veovatno bi nam ono brdo i zasmetalo da baš tad nije nestalo. Bilo je lakše voziti bicikl, igrati lastiž na suvom i ravnom, „između dve vatre“, školice, sve dok jednog dana, koga se naravno ne sećam, a sve se nadam vratiće se, nismo toliko porasli da nam je asfalt služio samo kao trasa za jednostavan prelazak iz mesta A u mesto B.

Koračajući asfaltom, na 200m od kuće, gde se ulica ukršta sa drugom, stiže se do drvoreda, između naselja kućica u nizu, poznatijeg kao „Staro Tigrovo naselje“. On vodi na Kej. Kej i reka Nišava, i milion i jedna priča vezana za nju. Za ogromne lipe čije su krošnje dosezale do polurazbijenih klupica, na kojima smo grickali semenke, pričali strašne priče, prvi put se poljubili, plakali, smejali se, zapalili prvu cigaretu, jeli sladoled i živeli jedan bezbrižan život.

Kada bi nam dosadilo čavrljanje na klupici, uhvatili bi se za ruke i prelazili preko čuvenog mosta ljubavi. Pešački most. Na njemu bi stajali dugo i gledali mesečev odraz u vodi. Bio bi nemiran, baš kao i mi. I gde god bi se okrenuli videli bi reku, lipe i nebo. Odatle se grad nije video iako se prostirao svuda oko nas.

I grad je rastao zajedno sa nama.  Pratio je naše želje, otvarao je nove prodavnice, kafiće, bioskope i pozorišta. Domove Kulture i velike „crvene trgove“. Dovodio je velike muzičare i velike glumce. U letnjem periodu centar grada bio bi preplavljen motorima i besnim automobilima. Neki su žurili, neki zastajali da se okrepe, punili bi grad, i sve je to ličilo na jedan veliki vašar, koji traje i traje i nikako da se završi. I tad nam je, pored svih aktivnosti, i pored svih lepota koje nam je pružao, bio dosadan, već obiđen, već oslikan, već iživljen. Ostavili smo ga i krenuli u potragu za većim i lepšim, koji će brže rasti od nas.

Neki od nas su otišli u slične gradove, neki u veće i bolje. Bilo nam je lepo. U naš mali grad vraćali smo se u početku često, da obiđemo drugare, da vidimo šta rade oni koji su u njemu ostali, da li su klupe promenjene, ofarbane, da li je na trgu postavljena bina, ko će gostovati na „Pirotskom letu“. Neka mesta gde smo izlazili  nisu više postojala. Neke rezervacije su nam bile ukinute i ustupljene redovnijim gostima. Manje smo se zadržavali na mostu ljubavi, jer lipe nisu više bile tako velike i lepe, i reka nije žuborila kao nekad, niti se više jasno video mesečev odraz u vodi.  Nemirnu reku su ukrotili u novo kameno moderno korito, bez vrba i trske.

Na prelepom bazenu u obliku delfina smo poker zamenili preferansom, sunčanje i prskanje – hladovinom, večernje šetnje Kejom – dugim sedenjem u baštama kafea sa živom svirkom gde smo pričali o drugim, boljim i lepšim mestima u koja smo otišli.
Grad je sve manje mirisao na nas, a mi smo uporno tražili deliće koji su obeležili naše detinjstvo. I nalazili bi, uvek na istom mestu, ne više jasno vidljiv i samostalni kiosk gde su se prodavale semenke, leblebija, pistaći, kikiriki, pečeno kestenje i kokice,  već neugledan, ali uvek čist i krcat lokal smešten ispod stepenica koje vode na gornji plato, velikog tržnog centra, koji je ujedno i granica trga koji se odatle prostire.

Sad je moj bivši mali grad izrastao u moderan grad, koja pokušava da u sebe utka sve ono što je pratilo naše odrastanje. Čuveni pirotski ćilim, je postavljen po sred gradskog trga. Crveni trg je zamenjen belim, sa velikom fontanom u centru. Pored malog parka kraj Hotela napravljen je parking. Više nema vašara preko leta jer je magistralni put izmešten van grada. Uređen je stari Momčilov grad iz 14.veka za pozorišne predstave, slikarske kolonije i poneki koncert.

Iz „Pazara“ ka „Tijabari“ ostale su stare restaurirane građevine pretvorene u prodavnice robe široke potrošnje. Veliki most, poznatiji kao „Golemi most“, naziv nije dobio po veličini, već po značaju za grad. Njega dnevno pregazi ogroman broj ljudi, ponekad mi se čini da u jednom danu, ceo grad pređe preko njega.

Na Tijabarskoj strani, se nalazi Muzej, stara gradska česma „Guševica“ i svi oni mali dućani, kovači, sajdžije, pekari, poslastičari, šusteri … a između njih otvorena pijaca i Autobuska stanica. Preko puta Autobuske stanice je moja prva škola. Ista, netaknuta, čak je isto onako bledo žuta kao tad, kad smo pod brezama u dvorištu igrali klikere.

Na suprotnoj strani je benzinska pumpa, i opet niz starih kuća. A zatim moderne, visoke zgrade i dobro poznate ulice, i poznate kuće i ljudi.

Naše kuće su bile poslednje u nizu do pruge. Između kuća i pruge je nekada bio voćnjak. Naše dečije igre smo sa asfalta preselili tu, jureći se između šljiva, jabuka i krušaka. Mahali smo nasmejanim licima koja bi virila iz vagona putujući za Bugarsku ili Niš, ili ko zna kuda i koliko daleko.

Više nema voćnjaka, zamenio ga je još jedan red kuća. Voz više ne vidim sa prozora, ne spavam više ni u dečijoj sobi. U njoj  sad snove sanjaju neki novi klinci.

A mene samo zvuk sirene i tutnjava voza koji prolazi i ponekad probudi iz sna, podseti na moj grad, u koji sad odlazim da vidim one, koji su me podarili životu.

(Ko beži od svoje prošlosti gubi sebe, i vrati mu se kao bumerang sve ono od čega beži.)

Suzana Janačković Živković

Krpice

Imala sam digitron
CASIO
ne sećam se tačne oznake.
Imao je razne funkcije
najbolji koji je mogao
da se nadje tad.
Pozajmih ga prijatelju
da računa
i od tada mu gubim
svaki trag.

Imala sam i kišobran
veliki lep i plav
sa drvenom drškom
bez kuke
i vrpcom što spaja
početak i kraj.
Njega mi uzeo drug
da se od kiše skrije
na samo jedan dan
i eto
još mi ga vratio nije.

Eto zašto
ja slabo računam
i ne znam
da brojim dane
i tako često molim
da kiša stane.

Suzana Janačković Živković

Život više uzima

Zbog uskraćenog trajanja,
sada mi je skinuta koža zadebljala,
sa obraza i dlanova.

Žele da ne osećam,
a ja već i sama znam
da nisam čovek,
sad sam samo pojava.
Sastrugala sam uvredama
sve ono
što osećam i znam.

Poništila sam titraj Bogova u sebi,
još samo da hrabro poklopim dan.
Jer dan mi traje duže no obično,
i sa kraćim menama dobra no zla.

Topim se, pljujem po sopstvenim
svecima,
zbog golog sna
ubijam sopsveno ja.

Angelina Radulović – Linga

Dečija strana

Pre neki dan
pita me mala
– Mama, o čemu sve
pesnici pišu?

Zbunih se malo

– Šta ti je to sad
na pamet palo?

– Pitam onako,
o čemu pišu?

– E draga moja
pesnici pišu
baš svašta,
zavisi ko kol’ko
ume da mašta.

– Pa ne maštaju
valjda baš svi
neki su i o
životu pisali?

– U pravu si.
Pišu i o detinjstvu
o mladost i ljubavi
o životinjama i biljkama.
Ma pišu mala
baš o svemu.

Htedoh da pređem
Na drugu temu
Al’ džaba!

– Na primer, o čemu?
Izusti mala.

O Bože blagi!

– Pišu, recimo,
kako su u prvom osnovne
imali tremu
na recitalu.
Pišu o dedama i babama
o snegu i kiši
o Čiča Gliši
o jabukama i čokoladama.
Pišu i o komšijskim šljivama
kako su krali,
o bicikli i fudbalu
kad su igrali
i kako su kao najbolji
nosili štafetu Titu
i kako su …

– A ko je Tito?

– Tito je lik
koji je često
stavljan u stih.
Dosta o njemu!

– Pa dobro mama
samo te pitam.
I još o čemu
pesnici pišu?

– Pa zar je malo
to što sam rekla?
Pišu i o automobilima
muzikantima i prevarantima
televiziji i radiju
šoljama i balonima,
Ma pišu o svemu!
Ko će sad sve da se seti,
o Bože sveti!

Povisih glas
ljutito napravih lice
da stane,
da ne pita dalje …

– A, mama, o čemu ti pišeš?

I tu me prenu,
malo je falilo
da napravim scenu.
Smirenim glasom
kolk’o sam mogla
priznah joj
da nisam pesnik.

– Pa kako nisi,
kad pišeš pesme?

Ništa ne rekoh.
Pesnik je kadar
da obradi
baš svaku temu
a ja samo znam
da pišem o njemu.

Tu se ponadah
da će da stane
kad začuh …

– Dobro, ako ti kažeš
mada me lažeš!
A da li znaš
kako se
pesnik postaje?

– Pa ne znam dete.

O dragi svete!
Šta da joj kažem,
a da ne slažem.

Molim vas, ako ko zna
neka mi kaže
biću mu večno
zahvalna.
I da me spasi
da više ne slušam
– Tata!
Laže me mama!

————————-

Čitam ja maloj
tu gore pesmu
i čekam reakciju.
Mala se smeje

– Mama, pa ti
pojma nemaš!
Ja bolje pišem!

– A šta ti pišeš
da mi je znati?

– Pa pišem pesme
baš kao i ti.

Kako li mi je to promaklo?

– Hoćeš da vidiš?
Upita ona
– Naravno – Rekoh
– Ali da čitaš sama.

———————–

Šta volim?

Volim reku
kad je čista
volim Sunce
kad zablista
volim glistu
kad je mala
pticu
kad je plava.
cvetić
kad je žut
i kad niko
nije ljut.

———————–

Povlačim onu molbu
od malopre
ona će mi reći
kako se pesnik postaje.

Suzana Janačković Živković

Žao mi je pasa lutalica

Pada sneg, nikada se neću
osloboditi te dečije radosti,
iako znam da će zima biti paklena
radujem se svemu, uprkos svemu.
I automobile volim
naročito one stare prašnjave,
sa razbijenim šoferšajbnama,
oguljenim felnama i probušenim gumama,
ipak, žao mi je pasa lutalica.

Volim rosne livade i sunce što sija,
volim grad kad spava,
kad se kiša sliva na ulicu niz oluke,
ali mi je žao pasa lutalica.

Čujete li?  Žao mi je tih džukela,
sa Božijom dubinom u očima,
žao mi je promuklog laveža sto ignorišu svi,
žao mi je okrnjenih zuba njihovih…
Jer i ja sam bio pas
bez obzira šta moje lice sada pokazuje,
znam biti ljut na mesec što ne sačeka,
znam ojaditi nekog debelog kasapina,
svrbelo me a da češanje ne pomaže,
i sve mi se čini da i dalje samo
jurim svoj rep.
Žao mi pasa lutalica.

Milan Mirković

Zagonetke

1.
Ništa nije tako njihovo k‘o krila,
šira i od polja kojim smiraj zri,
slikareva glava gde je slika bila.

Ništa nije tako njihovo k‘o usta,
prenose li nekom sebe crte tri,
misao je svaka, mimo njih, gle pusta.

Ništa nije tako njihovo k‘o grudi,
u snu višnjeg snega i ovi bi redi
tamo sa mnom bili, da me ne probudi
devojka što jedna u meni sad sedi.

Ona moju ruku drži sred papira:
ništa nije tako njihovo k‘o zgled,
ništa kao osmeh i ne da da dira
plamičak te ruke njenog bića red.

2.
Ništa nije tako njihovo k‘o vlasi:
tečnije od reka kada prate brod,
govore, iznutra, njihov deo da si.

Ništa nije tako njihovo k‘o stope,
ništa tako malo, ništa manje od,
i bez traga kad se u nekog uklope.

Ništa nije tako njihovo k‘o oči,
što za lica služe i bili bi bledi
stihovi o njima, da me ne zakoči
devojka što jedna u meni već sedi.

Smeje se, jer zna mi srce od papira:
ništa nije tako njihovo k‘o put,
ništa kao dodir: ne da da on bira
da li je nje same stvaran neki skut.

3.
Ništa nije tako njihovo k‘o reči,
ništa ne mrmori zvonko kao vrat,
poljubac na njemu kad u tami kleči.

Ništa nije tako njima oko pasa,
kao poljubaca isprekidan bat,
koji reč, gle svaku, pod sobom nadglasa.

Ništa nije njima tako kao skriti:
predanoga ženi hteo bi da cedi
na usta svet čitav, a mene zaštiti
devojka što jedna u meni, znam, sedi.

Ona moje biće zna na dnu papira.
Ništa nije tako njihovo k‘o san,
ništa kao ljubav, dnom je njenog vira
ostavio rumen talog jedan dan.

4.
Ništa nije tako njihovo k‘o bedra,
zaljuljana kao večna korita
lađa koje mudrost mora vuče štedra.

Ništa nije tako njihovo k‘o šake,
tako važno k‘o što ruka zbori ta,
na naručju dana, poput magle lake.

Ništa nije tako njihovo da žele:
u san sebi sličan da se ko zavede
kada u njih gleda. Da li su to htele
te ruke što jedne u meni sad sede?

One usne drže meni na ustima;
ništa nije tako njihovo k‘o tih
odgovor što daju sada u prstima,
na ono što glavu zapitati snih.

5.
Ništa nije tako njihovo k‘o zene,
otvorene dublje no cvetova srži,
gde su slatkim prahom reči osušene.

Ništa nije tako njihovo k‘o uši,
zaljubljene u noć koja mirnim drži
sve što negde zriče, a sni nas u duši.

Ništa nije tako njihovo da zbore
da se svaki svemir na zavičaj svede
kada se na licu nekom tamo stvore
te oči što jedne u meni još sede.

Ništa nije tako njihovo k‘o zvezde,
kada se u mraku iznenada skinu,
a pahulje tu se  k‘o prozori gnezde
u sve ono novo, što ne zna visinu.

6.
Ništa nije tako njihovo k‘o glave,
nasmešene više nego sanjiv krov
sveta, gde sve misli svoje želje stave.

Ništa nije tako njihovo k‘o srca,
kad se skupe voljno u kakav vid nov
strasti što iz mraka tajne se koprca.

…Ništa kao kada slike osećanja,
užarene davno u taj san od medi,
osvetli, gle, žive kao svetlost danja,
devojka što jedna u meni zar sedi?

Ona susret sa mnom čeka iz papira.
Ništa nije tako belo kao red.
Ništa kao lice koje imitira
nepoznatih crta strog i iskren sled.

7.
Ništa nije tako njihovo k‘o suze,
niti nešto ima šiljak kriv i lak,
sem Meseca, kome susret noć oduze.

Ništa nije tako njihovo k‘o „bilo…“,
niti to gde nađe dom kad padne mrak,
a da se ne sklupča njima gde u krilo.

Ništa nije tako k‘o saosećanja:
tu ljubav što samo moja malo vredi,
volela je možda, sumnja sad je tanja,
devojka što jedna u meni, gle, sedi.

Ona ruke drži meni na očima.
Ništa nije tako njihovo k‘o smeh.
Ništa kao veo kojim papir prima
svaki smešak sveta gde je naći hteh.

Ništavilo sa Natašinim „N“

Ivan Despotović