Pismo

1.
I kada te pišem, duže od trenutka
u tebe ja ne smem sav da se uživim,
gde na listu stojiš, k‘o moja reč Nata…

i tada me čudan osećaj svog hvata:
k‘o da sam te tebi rekao s tvog sprata
i ti da si, stvarna, čula šta mi znači

ovo jedno ime, što ja nisam nikad
znao, sve do sada. Taj zvuk je li stvaran?
Il‘ možda ti pišeš red ovaj neotvaran?

Možda znaš po svetu da ću ti ga dati,
ovom što se krije. Čuješ me k‘o noć
kad s prozora list počne joj padati.

2.
Kao što sam pismo ono tebi dao
i da će to biti, jesam pre tog znao?
Pre no što sam prošao začuđena vrata…

od kojih hodnici radoznali skreću
do svetla haljina i neznanog bata
koraka što stižu s prisnog nepovrata.

A da nisam znao šta će biti iza.
Kao kad se jednom kraj gleda izbliza…
Ostao sam, svestan, tvome oku blisko,

kao da u njemu smrt ne leži nisko
i naših, gle, ruku poznat dodir predan
živi sve živote da postanu jedan.

3.
Kako je kročiti strašno bilo bliže
u hol što sav stoji k‘o ona palata
gde uši sekira ko počne da niže!

Što se k‘o sud puni odbojnog šapata
kog ne gledah nikad, do pred saslušanje.
(Izvini što ovde praznim svoje znanje,

bledo od mogućstva da stojim bez vrata)
Odakle se ono Sunce sutra diglo,
kada je šta bilo nemoguće iza?

Iz sećanja naših ruku je li stiglo?
Ili ga je celog smislio taj san
što seti se da sam tebi bio dan…?

4.
Jer kada sam čuo: Sad ćeš! …da si tamo,
u tebe pohrliše pitanja tad sva
i tren taj beh ja sam i čuh svoje ruke:

„Kad ne bismo mogle njoj da ovo damo,
mrtve bismo bile k‘o stih ili san…“
što mi je prišao budan kao Ništa,

u kome je jedan govorio mi glas
tebe, kada ležah sam i nesećan.
I tada se setih: Zaspala taj čas!

Tad znah da nad listom ti si bdela sva.
Kao da sam tajna Suncu tvom odata,
koje me, na dlanu, svog u biće gata.

Napomena: treća strofa, „nesećan“, kao što piše = onaj ko se ne podseća.

Ivan Despotović

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *