Kroz njegove oči

Njeno tijelo
te ruke i oči njena kosa i svaka riječ
one ne pripadaju
ta njena bol i koljena i krila kojima leti i pada
pa se razbija i prelijeva ko kiša po staklima
ta njena borba i strah i inat i prkos i krv
bojim se da ih neću osjetiti
njene su kose bile tako oštre
a usne tople i meke kao oblaci
koža se činila beskrajno modra
od njene nahlađene mašte s kojom se igrala
iza svakog kuta iza svakog kruga iza svakog početka
znala je trčati i stajati pa se smijati kao da je poludjela
molio sam je da se umiri da mi se približi
hvatao je za ruke
ali ona
ona je bježala i nestajala
pa bi odjednom iskočila iz neke tijesne ulice
sva mirišljava po duhanu
pitao sam je da li si opet pušila
govorila je nisam
pa je kolutala očima
i vjerovao sam joj pa nisam
na svaku riječ i na svaki pokret
a znao sam da ih ima sedam
tih ljuštura tih maski tih nadanja i umiranja
i nisam se bunio
čitav svemir mi je svjedok da se ni jednim dijelom sebe nisam bunio
a kako i bih
kada se smijala
ona se tako lijepo smijala kao da plače i kao da gubi i kao da pobjeđuje
taj njen smijeh
nitko nikada neće moći ukrasti
a onda onda bi se zamislila
pa bi sjedila i dugo šutila samo bi se igrala sa svojim papirima
gužvala ih pa ih gurala u boce
kao male planete govorila je
i nije me smetalo što stalno govori o pikulama o kako me samo to nije smetalo
a trebalo je i mnogo toga je trebalo da bude
ali nije bilo
sve što je htjela i sve što joj se činilo da hoće
grabila je kao dijete u slastičarni
pohlepno i bez zadrške
a kada bi otkrila da u tome nema ničega novog
zaboravila bi to i odložila u kut kao potrganu lutku
pratio sam je kada je hodala
o Bože takav hod još nisam vidio
stalno sam joj govorio opjevat ću tvoj hod u jednoj pjesmi
a ona se rugala
ne nećeš moći moj hod se ne može zarobiti u pjesmi ni riječi
i sada vidim da sam griješio
taj njen hod o kakav je samo imala hod
graciozan dostojanstven niti brz niti spor i cijela je nekako izmicala
ja to ne mogu i ne znam riječima naslikati
voljela je utorke i srijede sve do neke tamo smrti jednog njenog pjevača
kada se zaklela da utorke više neće voljeti
ni srijede jer su srijede tako bijele
pitao sam je što joj to znači i kako jedan dan može uvijek biti bijel
a ona ona se nije trudila objasniti
samo je čvrsto rekla zato jer je to tako
nitko joj se nije usudio prilaziti niti bi je itko pitao štogod
samo djeca koja su joj hrlila u tramvaju busu ili na ulici
a ona je s njima kao božica plesala pogledima po trgovima i pločnicima
o kakav je to samo ples bio
kao svemir dok pleše sa uranom venerom i plutonom
mučila ju je bijeda pa bi dugo plakala i ljutila se i mrštila
pitala bi me kako mogu kupovati tako skupe stvari
i imati savršene cipele i odijela kada maleni bosi cigani prose gradom
i uzalud sam joj govorio i objašnjavao jer znala je ona isto kao što i sada zna
no stalno ju je mučila ta strepnja i bol ta nepravda i hladnoća
volio sam je promatrati dok se češljala i prolazila svojom kosom
kao da krči pute u neke tajanstvene svjetove
i širila je mirise neke ljetne i totalno nejasne mirise
kao da je sama svoj miris u mirisu
vodio sam je u kazališta ona se odijevala kao filmska diva
i zavodila je muškarce ni sam Bože ne znam kako
samim pogledom il nečim tajnim jer govorila je tijelo ja i nemam
uzalud sam joj govorio dokazat ću ti noću
ljubit ću te od nožnih prstiju do tjemena
govorila je neću nikako ne diraj me
i kada bih je dodirnuo o Bože kakvu bih samo grižnju osjećao
kako bi se ona samo umrtvila i gledala me tim svojim statičnim plavim očima
i nisam je više dirao puštao sam je da ode
da nestaje da me ubije ja bih joj i to dopustio
a onda su dolazili oni dani u kojima bi se ona osjećala neslomljivo
vodila bi me tada na neka neobična mjesta gdje su se okupljali
muzičari slikari i sva svita
kako je tek tamo mijenjala svoja svojstva
sva ona svoja lica tu bi se izmjenjivala kao filmske scene
i tada više nisam shvaćao tko je ta ona pored mene i sa mnom
u svim tim danima
obećavala je da mi neće obećati ništa
i dala je baš ništa i sve na ovome svijetu dala je tako jasno
odlučno i čvrsto kao što ni jedna žena na ovome svijetu neće dati
i odjednom opet ode i ne vrati se i ne pitam se više
ni gdje je ni tko je ni hoće li se nekad sjuriti kao ranjena ptica na moj prag
ni na telefon više ne gledam kao na prijatelja koji će mi svaki čas zazvoniti
ne gledam više ni vijesti ni ne slušam radijske programe
ne čitam više novine i ne osvrćem se na ulici kako bih uhvatio neki novi lik
jer sve ono što se u njoj sakupilo prevrnulo bi cijeli svijet u jednom nadanju
i plašim se da više nikada ne bih mogao vidjeti onu kakva je u meni sada
u ovome trenu kao u čitavoj vječnosti

Daniela Trputec


Published: 18.09.2008.
Classified as: Poezija
Comments: 2
Author:

Discussion: Total 2 Response

Comments: 2 to “Kroz njegove oči”

  1. Marko Glisic says:

    Eh, Mostarske kise! Eh, Barbara!Ali, pariras podtekstu! To je nesto. x-x.

  2. viktorija says:

    ovo je prekrasno bravo danči

Leave a Reply

Your email address will not be published Required fields are marked *

*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

  • Follow Tragovi

    • Facebook
    • RSS

    Do you write poetry?

    Send your poetry to tragovi.blog[at]gmail.com
    Successful entries will be published.