Kapljica kiše
na usni
tako je
rodna jesen
ljubav
s’ njom vodila.
Kako nežno
zna me na rukama
nositi
kroz tople drvorede
bakarnih
boja
preko poljana
bosonogu
u zlaćanoj spavaćici
od tila
vetra.
Kako blago
zna me
spustiti
na postelju
šarenog lisća
napojiti me
jezerskim vodama
ljuljuškati
u korpici krošanja
pa opet
nositi
na ramenima
dlanovima
preko
reka
planina
dolina
umivenu vockama.
Kako me
jesenja
kapljica
zna
voleti
priviti
poneti
vrh šuma
vrh bregova
vrh oblaka
dok za nama
ostaju
duge
prskalice
radosti
jesenjeg
deteta.
Jelena Stojković Mirić