Znaš šta
smislila sam
savršenu priču.
Neću je pričati
sada
neka ona bude
moja mala tajna
koju ću otkriti
onda
kad me više
ne bude bilo
sa tobom u mislima
tako jako
i kad mi
ne bude bilo važno
kao što tebi nije
sada.
Tada će oživeti
i postati suština
i jedna
sasvim obična priča
iz predgrađa.
Suzana Janačković Živković
Gužvao si i gnječio prstima teški damast zguravši moje tijelo u svoje
Izrasla sam iz tvoje kože a ti si jedino tako mogao urasti u mene ne znajuć
na što si samog sebe osudio
U svoje dno do boli do gnijezda do krila do rebra koje je bilo Adamovo
do svoje sitne pore stijesnio si me
Zašto si plakao rijekom koju si zarobio u lubanji
ispričao si mi kako se nikada ne igraš boga
Tvoje oči nisu duboka korita kojima bi mogao spremiti
čudesne vode koje paraju Zemljinu nevinost
Od koga si naslijedio taj poriv biti prvi i zadnji
Zar od onog koji je pristao zagristi i okusiti otrov nad otrovima
osudivši tako i moju utrobu na krvarenje
Porodila sam te u svojim snovima pa abortirala
gadiš se samome sebi u vizijama koje te prate
Koliko je uvjerenja trebalo da ti dam pa da uvidiš da se sastojim
od svega od čega ti zazireš
Govoriti o ljudima na glas je sasvim normalna stvar
čemu izbjegavaš razgovor o tvojem ja ili si zaboravio da nisi razbijena vaza
koju nogom gaze slučajni prolaznici koju bih trebala žaliti
U mome se oku ne pronalazi ležaj samo vječni pokret
padam u dno koje nema kraja
jača sam od temelja koji podnosi svaku zgradu
ovoga grada
Uništio si dio koji je bio dan da bude uništen
ti si njime preporodio svoju strast za uništenjem
a meni dao oslobođenje od viška
darovala sam ti da budeš muško koje si želio biti
Uvrnuta ličnost od koje ne bježim i kada mi pokazuješ
lovačku pušku koju si dobio u naslijeđe
Izazivam te da je približiš licu koje ti govori
o tajnama koje skrivaš u sebi
to te plaši i pali tvoj gnjev
Igramo se tako onih prvih ljudi koji su u raju poželjeli
biti nad rajem i nad samim kozmosom
O čemu žudiš govore tvoje dvije bijele zmije koje rastu iz ramena
puštam ih da se uspinju nad mojim kapcima
jer pretvorio je Uran moje tijelo u oko nad očima
Odao si moju ravnodušnost kao da je tvoje vlasništvo
pa si me bacio u krematorij za sne
spalio moju riječ i želju koja je rasla kao kuća iznad
tvoje glave poput aureole
Ti si se plašio biti u mom tijelu-oku
nova sudbina svome vlastitom postojanju
Daniela Trputec
/Popodnevna kafa ”Kod spomenika”, dug pogled
na Narodno pozorište i prolaznike/
Gde god da se sklonim il’ sakrijem,
kuda god da odem, da se podvučem
ili jednostavno otputujem –
– svuda spomenici.
Zaslužnim ljudima. Velikanima.
Carevima i mandarinima
koji su rušili i gradili,
ubijali i osvajali,
sirotinji uzimali ili joj svega davali.
Kipovi piscima
koji su u međunožju
golobradih dečaka
stvarali
ili se
za parče slave
skerletnim skutima dodvoravali.
Biste slikarima
koji su sekli
sopstvene uši.
Koji su se ludilom
hvalili ili branili.
Koji su,
zarad absinta ili amoka,
vetar, žubor i krik
u ramove zarobljavali.
Svuda spomenici.
Mermerne ode majkama
koje se
vekovima opiru
sopstvenim muževima
nakon
što su im dale po sina.
Što bolji štafir, to bolji epitaf.
Nailazim i na ulice
nazvane po ministrima
koji su silovali
devojčice u podrumima
jer hoteli ne priliče
dičnim očevima.
Znam,
ostaću bez spomenika.
Ne činim velika dela.
Ja samo jednostavno volim.
Razotkriće me ovako običnog.
Sa smežuranim prstima
kojima vazda
otirem suze
što ne mogu i ne smem da Je imam.
Sa iskolačenim očima
kojima tražim Njene
da u njima nađem
moje smežurane prste
kojima vazda
otirem suze,
što ne mogu zauvek da Je imam.
Što povijamo leđa
od naša dva prstena ili krsta.
Porinuti u dva sveta,
oboje ista vrsta.
Znam,
ostaću bez spomenika.
Jer, nemam gde da se sklonim.
Prepoznaće mi neko
misao i žudnju,
zato se i samog sebe klonim.
Ja i kad sanjam ne spavam,
strepeći
da Joj ime ne progovorim.
Gordana Vlajić
Brojni brci ovuda
Noću tumaraju sami
Dolaze nam vijesti
Svijet gine pod nemilosrdnim napretkom
Kola prolaze
Jovan, Josip i Jusuf
Čučeći piju pored ulaza u dispanzer
Pod prvim mrakom što na zemlju pada
Kao moćna čizma
Mrze, šute i misle o elizejskim poljanama
Gdje ruke grabe pregršti naranaca i
Sretni mokre u bisernu vodicu
Nadaju se grbave djevojke
Goran Karanović
Kada me pitaju
Da pričam nešto
O sebi
Ko je u stvari Bane
I šta voli
Ja se ukipim kao kip
Na mestu stanem jer znam
Šta god da kažem
Ispadne da lažem
I da se pravim važan
Oprostite molim
Ja prosto volim
Kad me vole
I mrzim da me mrze
Naskroz se smrznem
Na kritike
A od sreće mi
Dabome
Čisto poteku bale
Kad me
Neumereno hvale
I šta ima
Loše u tome
Svi su bre ljudi
Takvi uglavnom
Samo što mene
Nije sramota
Da to kažem i javno
Branislav Bane Dimitrijević
Ostavljena pred oltarom,
rekli su joj:
“Vratiće se”
Osramoćena pred raspećem,
rekli su joj:
“Pokajaće se”
Prazne oči gledaju s visine,
rekli su joj:
“Žao nam je”
Pod se trese,
zvono plače
Rekla im je:
“Kraj”
Samo još kiša,
da sapere sne
i pljusak snijega
da pokrije tijelo
nek’ ne vide
da je
sama
Vladan Šipovac
Ptice su poludjele.
Hladni mrak i još neugodinja kiša,
a one vrište.
Mozda su to neke ptice koje inače tada cvrkuću.
Mačke više nisu ograničene februarom,
zavijaju kao svoji najveći neprijatelji-
od decembra do decembra.
” Love is in the air! ” °
Psi nonšalantno samo prođu pored njih.
Haman da više nisu vrijedne ganjanja,
pa ni laveža.
A leptira vidim jednom, dvaput’ godišnje,
ne slijeće i uvijek je žute boje.
Dok je guštera sve više.
Sa onim zubatim suncem oni su odmah tu.
Sunčaju se ili nekud žure.
Čovjek je rijetko viđena,
ugrožena vrsta.
Čujem nečiji glas ili vidim nečije otiske.
Skrivaju se od silnih aždaja koje siđoše s okolnih brda.
Mancy Jazz