Opaženo na Železničkoj

Pusta pruga vodi nekud.

Pokoji rijetki voz rijetko pisne u dan i noć.

Žalosno crvene se semafori u očima prolaznika

koji je koriste kao prečicu…

Vagoni psuju ugalj i prašinu koja najčešće ih praši.

Nigdje nijedan zaljubljeni dragi ne čeka svoju provincijalku, ni rumenu seljančicu, s korpom u ruci punom domaćih đakonija…

Spavaju zahrđale lokomotive sanjajuć more putnika, kofere, bezbrižne spavače rasute po klupama, bez suvenira vandalizma…

Mrze dok bude ih u surovu stvarnost, u novi vozni (ne)red.

Zatvorene trafike što nekad su radile non-stop nudeći topla peciva, bureke i cigarete.

Nigdje g od gužve.

Ni jedne lokomotive nove.

Nigdje nikog da inspiriše ga plava kapa i opjeva voz za Podlugove.

Vozom sasvim rijetko voze se i đaci…

Stanica stvorena samo za Karenjinu, tu ne bi mogla lako da se baci…

Al’ siva je…

I svaki dan sivi sve više.

Žalosno zjapi bez imalo draži, čak i pjesnik da je opiše.

Atifa Sendić


Published: 27.08.2012.
Classified as: Poezija
Comments: 0
Author:

Discussion: Total 0 Response

Leave a Reply

Your email address will not be published Required fields are marked *

*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

  • Follow Tragovi

    • Facebook
    • RSS

    Do you write poetry?

    Send your poetry to tragovi.blog[at]gmail.com
    Successful entries will be published.