Month: July 2011

Muke za naslon

Svako malo
Budim čovjeka u sebi
Da promisli lirskokaz
Koji emanira
Aritmične otkucaje
Još neistrošenog srca
A sedamdeseta je
Pregršt muka
Vapi za dodirom
Bole sjećanja
Od muka svi bježe
Oči bez sjaja
Ruke bez dodira
Praznom kućom
Migaju se pognute
Sudbine istrošene
S petkom u duši
Miga se prazna kuća
Sve teže se miga
Od svanuća do svanuća

Rajko Glibo

O grlu i vinu

Poslije moje prve književne večeri s pet posjetitelja u Hedfordu, tremu mi je razbijao domaćin, dramski pisac Gregory Belson. Rodom je iz Alabame i voli samo dvije stvari: crne žene i crno vino.

Poslije prvih čaša, njegovih znatiželjnih pitanja o tome odakle sam, tko sam i sto sam, i mojih nepotpunih i nevješto smišljenih odgovora u vezi s mojom prošlošću, zaključio je:
– Cijelog života od nekoga ili nečega bježimo. Naravno, to nećemo priznati sebi. Bijeg je odličan lijek, ali mu se ne zna vijek trajanja! Popij! Samo još dva prsta, ili tri. Poslije toga ti se neće činiti da je previše.

Uvjeravao me je poslije njegove prve boce, a moje druge čaše:
– Ljudi se pretakaju u lijepe žene, a knjige se toče iz pisca u čitatelja. Vino je priča za grlo i zbog toga se treba truditi i redovno presipati iz boce u sebe. Da se ne ukiseli vino? Koga briga za vinom? Grlo da se ne ukiseli u ovome svijetu!

Onda je južnjačkim gromoglasanjem uznemiravao goste, pomjerajući smijehom krajeve stolnjaka i na susjednom stolu.

William Bilkić

Pesma o Ljubici

(Maji i mačku Ljubi)

Živim sa mamom, tatom i bratom.
Naša porodica – ko druge ista.
Ponekad mirno, ponekad ratno,
veselo, tužno – problema trista.

I svi se odrasli u kući slažu,
oko onog od čega će mi srce prepući.
Koga god pitam – svi mi kažu:
– Ne možeš da čuvaš mačku u kući!

A prošlog leta komšijska mačka
u našoj garaži omacila mače,
šareno, pufnasto, kao igračka
što samo mauče, prede i skače.

I raslo mače u mom dvorištu
na toplom suncu ispred garaže,
i čim otvorim ulazna vrata
– njegove okice me odmah traže.

Nemirna mačkica, okretna, brza,
ko neka malena, hitra bubica.
Dugo sam smišljala i najzad se setih
i dadoh joj ime – Ljubica.

I sve je bilo dobro do zime,
ona napolju, a ja unutra.
Danju se sa njom igram u dvorištu,
a uveče nestrpljiva čekam sutra.

Al’ jedne hladne zimske noći
kad mraz je počeo sve da okiva,
razmišljala sam sve do ponoći
da ledeno je gde god se skriva.

I više nisam mogla da trpim –
kad se uspavaše mama i tata
ustala sam tiho da ih ne probudim
i otvorila ulazna vrata.

I pozvah Ljubicu, promrzlu, jadnu,
u svoju sobu kraj peći vruće,
i ostade tako sa mnom do zore
kada je krišom opet pustih iz kuće.

I to se ponavlja svake noći :
čim svi zaspu – uvedem Ljubicu unutra,
pa spavamo zajedno u mom krevetu
nas dve zagrljene sve do jutra.

I sada je napolju ledeno veče.
Svi traže neke tople kutke.
A ja i Ljubica, ispod mog ćebeta,
krademo naše srećne trenutke.

Vesna Pešić