Month: February 2010

Ishodište kiše

Jučerašnji pljusak se ugnezdio pred mojom kapijom
ne želeći da ode…
Prljavom psu lanac je bio prekratak
da se u njemu okupa, a želeo je…
Oprano moje dvorište i pas čistiji od bare kraj slivnika na ulici
cvileli su na suncu…

Danas su radnici otvarali slivnike…
Podizali su rešetke i na videlo iznosili
mulj svakodnevnice…

Odjednom ,
zacrnele su se na gomilama
ulične skrivalice,
natrula ogovaranja dobrih komšinica,
škripava kočenja mangupa iz broja 84,
tri slomljene štikle jedne nevešte gospodjice…
Razmašili su se silni izgovori,
pikavaci nervozni od čekanja,
psovke raznih karaktera, oblika i veličina,
saplitanja, prepiranja, pozdravljanja…
Otegli su se tragovi mrtvačkih kola sa otiskom suza,
zadnja reč kreatora posmrtne opreme…
Razmilela posrtanja pijanaca
odrana kolena nekolicine dečaka,
jedna zgažena loptica za tenis,
zadah iz smetlarskog kamiona
okićen otkinutim biserom sa venčanice…
Rastresla su se slova iz odbačenih školskih udžbenika…
Zadrhtao je prvi poljubac u mraku izmedju kandelabra
i piskavi uzdah: „Nemoj, videće neko!“…
Niko nije gledao …
Niko nije radnike ponudio kafom…
Kao da su svi želeli da što pre odu…
Želela sam i ja…
Brinula me je samo jedna reč…
Ostalo su mogli da odnesu…
Jedna besom zaslepljena reč…
Reč davno pristigla na svoje odredište…
Uzalud sam pogledom prosejavala mulj…

Aleksandra Pejić

Navrijemenost

Навременост

Откажи се навреме.

Мојата ноќ
е подолга
од твојот сон.
Можам да го поделам
патот до утрото
на неколку залаци блискост,
но денот го втасувам
секогаш сама…
на работ од зората
сеуште гладна,
со очи полни мрак.

Navrijemenost

Odustani navrijeme.

Moja nokj je duza od tvog sna.
Mogu podijeliti
put do jutra
na nekoliko zalogaja bliskosti,
ali dan sustignem
uvijek sama…
na rubu zore
josh uvijek gladna,
ocima punim tame.

Veronika Kostadinova

Bosna

(svima onima kojih više nema ili ima kao mene…)

Tu sam opet,
vraćam ti se prepolovljena,
izgubljena,
još jednu godinu starija …
gdje si?

Tražim Te …
prizivam imena…
sjećanja zaguše kroz neku pjesmu,
neki glas,
Sunce u zahodu …

slike stalno slike nekadašnjeg života
mirisi

Gdje si?

a vrijeme prolazi … još jedan dan pa još jedan pa opet jedan

i doći će dan kada ću skupiti kestene sa police i metnuti ih u kofer,
stisnuti srce
da ne cure suze,

majka će plakati u ćošku sobe,
burek nedotaknut ostati na stolu,
findžani sa telvom u lavabou

Gdje si?

pa dok me autobus odvozi
tek tada ćeš ponovo početi ulaziti u moju dušu
sa težinom sto smrti vuče

i tek tada ću znati da si se bila ipak vratila u mene
tek tada kada
ponovo počneš da me ubijaš

jer po koji već put teška odlazim

da te sanjam

Moja Bosno

Nermana Begagić

Ulica nekog cara

Kako je teško živjeti na uglu.
Spajanje ulica na pragu kuće donosi prašinu
i buku.
Cvijeće u dvorišu vene.
Ruke drhte, jer živci su oslabili od sirena auta,
prosipaju pasulj tek očišćen.
Patina boje mraka pada po fasadi.
Uzalud krečimo.
Djeca lome koljena na stazi koja vodi do kapije
jer ne mogu da se igraju u parku
previše je opasno
previše je pasa.

Kako je lako biti srećan na uglu,
na uglu u kući na dva ili tri sprata
sa balkonom
sa baldahinima
sa visokim plafonima
sa jednim stepenikom koji vodi sa trotoara.
Sa sobom u kojoj žive samo knjige.
Ćoškaste knjige,
papirne kule.

Kako je lako živjeti u kući
ispred koje trava tako sporo raste.

Slobodan Ivanović

Žigosani identitet

Жигосан идентитет

Носам аманет на челото
втиснат печат јасно видлив жиг.
Знам од каде доаѓам
и каде ме праќаат

Го давам своето сведоштво
да остави печат на времето,
се жигосувам себе си по душата
никогаш во животот да не заборавам
на кого припаѓало
тоа што вредело.
Žigosani identitet

Na čelu nosim amanet
pečat utisnuti, jasno vidljiv žig
Znam odakle dolazim
i gde će me poslati

Svedočim
da ostavim pečat
na svojoj duši
da nikad ne zaboravim
kome je pripadalo
ono što je vredelo

Vasilka Dimitrovska

Prevod: Vasilka Dimitrovska

Ljubiš li?

Sitna je reč

golema

patnja

oku najdražem nevidljiva

gumene čizme, blatom preliva

ne isparava

očvrsne il teče

smrvi il potopi.

Čemu

menjala si se

vilom bivala nezamislivo ostvarivala

san da mu budeš.

Čemu

Mesec za dva oka.

Čemu zora i čemu prozor

pod kojim nikad ne sviće

Ljubim te takvu kakva jesi.

Imah san pod prozorom

malen i jednostavan

a prevelik i komplikovan

u život da stane.

Čemu shvatanje

i čemu misao

Ljubiš li mnogo

u tuđoj si (ne)milosti.

Sitna je reč.

Jelena Stojković Mirić