Tag: Nermana Begagić

PRVO PJEVANJE

Tiho, sasvim tiho
ni travka da se ne pomjeri

Tiho bez glasa
bez pokreta
bez poleta

Tek

nježno
sasvim njezno
kao u snovima

da te rukom dotaknem
da me ne vidiš

da odem.

DRUGO PJEVANJE

Oko mene
u jednom hipu

latice ruža

na sve strane
maleni nježni listići
zalepršaše

nestadoše
prije nego
miris
udje
u tijelo

Ponovo
sama.

TREĆE PJEVANJE

Ispružene ruke
Otključana vrata
Koraci na stepeništu

Neko od nas dvoje
odlazi

Neko od nas dvoje
sebe laže
večeras

Samo još
Dahom
Zrak pomjeram

Glasovi djece
u fragmentima
freske
Slike svetaca
Hladan sjaj
u očima

Rekli smo
vam
Rekli
da
Ljubav

Nije za čovjeka

Nermana Begagić

Oprostite nam
jer nismo mogli
jer nismo znali da vas
zaštitimo

Oprostite nam našu naivnost
i našu vjeru
da ne dižući pušku
možemo spriječiti
nasilje

Oprostite nam
vaše djetinjstvo
i vaše vjerovanje
da čovjek može sve
da tata i mama
mogu
sve

Tate i mame nisu mogli
puno toga
tih godina

Kada čovjek postane životinja
gora je od zvijeri

bio je i nama

Oprostite nam našu nemoć i našu bol
suze koje nikoga nisu mogle
smekšati i nikoga natjerati da odustane
da gađa nevine

djeco naša

andjeli našeg grada
i naše

nemoći

Nermana Begagić

Sjene se razilaze

Njegova ruka mi poduprla čelo

Na licu
mu
moje ime

Ulazi u moj dan
nježno, oprezno
uz pregršte snijega

s očima djeteta
on sluša moje govore

i ne odlazi

već
tako dugo
sam
tek
tragovi
moje domovine

borba
da se preživi

sad evo
žena
sva skupljena u strahu
dodiruje slova

i sve iz nje juri
da pjeva

Nermana Begagić

(svima onima kojih više nema ili ima kao mene…)

Tu sam opet,
vraćam ti se prepolovljena,
izgubljena,
još jednu godinu starija …
gdje si?

Tražim Te …
prizivam imena…
sjećanja zaguše kroz neku pjesmu,
neki glas,
Sunce u zahodu …

slike stalno slike nekadašnjeg života
mirisi

Gdje si?

a vrijeme prolazi … još jedan dan pa još jedan pa opet jedan

i doći će dan kada ću skupiti kestene sa police i metnuti ih u kofer,
stisnuti srce
da ne cure suze,

majka će plakati u ćošku sobe,
burek nedotaknut ostati na stolu,
findžani sa telvom u lavabou

Gdje si?

pa dok me autobus odvozi
tek tada ćeš ponovo početi ulaziti u moju dušu
sa težinom sto smrti vuče

i tek tada ću znati da si se bila ipak vratila u mene
tek tada kada
ponovo počneš da me ubijaš

jer po koji već put teška odlazim

da te sanjam

Moja Bosno

Nermana Begagić