vučemo se iz “ideje”
u iznošenim martinkama
vijetnamkama
new-age kapama
oko vrata vise nam
slušalice
palčevi na tastaturi
ni na webu ni na zemlji
torba za plažu
puna je mortadele
sira i instant kafe
tunjevina se gura
sa finim pivom
najlon kesom odvojeni
od gela za wc
i omekšivača
ni traga od peraja
maske i snorkija
mirisa mora
i zrnaca peska
daleko od valova
pene i stenja
u šumi simbola
kraj umiruće reke
Zoran Trklja
iz noći u noć
upornošću mrava
i snagom iznemogla maratonca
prevrćem i razgrćem tamu
ipak kada se razrijedi
možda iz navike
a možda iz kukavičluka
preostale čestice mraka
čvrsto stisnem u dlanove
i plutam žmirkajući
dok ne iskaplju
i posljednje
zarobljene mrvice noći
kroz zgrčene prste
Snježana Baković
Da se smiješ u ćošku,
da otvaraš prozore
i gledaš u zgrade
što nadvisuju igrališta
da osjetiš prvu jutarnju zoru
na tvome kamenom osmijehu
od ljutića
od zovinog korijena
od bezbroj klavirskih žica
metronoma vazduha
ne daš mu da van ritma diše.
Leptiri će te oko sedmostrukog
abažura ponavljanja
vijati.
I otjerati te duboko
u onoga
ko te osjeti
desnom nozdrvom svoje savjesti
opipa te vrbama svoje klimave sujete
raščereči pogledom kao listom kedra.
Poručio sam ti nekada davno
da ne brojiš odbrojavanja
da se ne uplićes u plutane boce
da ne zatvoriš zastore na mjehuru razbibrige.
Ostani u znaku kormorana
jer moj riblji život
u tvojoj guši skončava.
Vatro raspirenog žara,
prepeci me
inače sam nejestiv.
Slobodan Ivanović