poželim ponekad
da te slomim
jako
kao kad prut
osloniš na koleno
i pritisneš krajeve
nadole
polako
kao staklo
kad se lomi
da pukne
celo
pa da te onda
uzimam
deo po deo
poželim ponekad
da te bacim
na pod
da te na delove
rastavim
pa da ih uzimam
lagano
i ponovo sastavim
Suzana Janačković Živković
Jako mi se dopada. Fino izabalansirano, i surovo i meko.
procitana vise puta….majstorski napisana i u njoj se oseca ta lakoca razbijanja i sastavljanja…
😀