Crveno zrno se gubi za horizontom,
gledam tvoje lice,
na površini crne, tečne mase
a iznad njega se razigrale ptice
koje će uleteti u mene silom.
Kako da ti kažem,
kako da stignem dovoljno brzo
da od dasaka iz ograde napravim most,
da stenu ćutanja presečem nožem?
Kako da ti kažem?
Kako sabiti sva moja
čulna sagrešenja, razgraditi plamen
do atoma koji me objašnjavaju
– da si mnogo više od htenja –
pre nego se ispije crna boja?
Kako staviti sebe
na tas i ljubiti se sa ravnotežom,
ukrasti čuvane skripte vrlo
mirišljavom mrežom
a da ti kafa ne zaluta u grlo?
Ta staklena popodnevna priča
sad je masna mesečina
nad površinom vode;
odsutno tražimo da nas vode
u rastanak posle crnog pića.
Ulice uperile puške u telo,
mrze me sopstveni koraci
jer sam tragač (a ne nađoh vrelo)
koga su mirisne kafe oblaci
ispustili samog u san.
Danilo Lučić