najgore su noći.
onaj trenutak,
kad gase se TV i svjetla.
nagla tišina.
i mrak.
znam da ću još dugo,
gledati gore,
kroz mrak.
promatrati na plafonu,
ples sjena,
razigrani bljesak neona,
i tango automobilskih farova…
kao u filmovima.
baš kao u filmovima.
bezuspješan je,
silan trud
da zaspem.
prokleta vrućina!
i vražje beštije,
što zvrče, cvrče,
mozak mi žderu,
svojom odvratnom muzikom.
njihov poziv na jebačinu,
podsjeća me,
koliko prazna mi je postelja…
držim jastuk na znojnoj glavi,
vrtim se…
najzad zaspim,
pa se budim u znoju,
i urlam glasno, najglasnije,
tvoje ime
izgovaram….
proklet bio.
kad te nisam znao sačuvati…
Ante Pancirov