Intermeco

Svirali su neki drugi.
I pjevali u tišini.
Koliko nas je puta dočekalo jutro,
na svojim ramenima nas nosilo sunce?

Lijepa je sreća. Svoja. I golema.
Ostavljene čaše u ritmu muzike
prave
sazvučje
sviraju
klimavo.
I mi, stvaramo muziku.
Od svojih koža bubnjeve zatežemo.
Od glasnih žica pravimo
kontrabas.
Od prstiju bijele dirke.
Od ušiju – crne.

I mi, pjevamo.
Koljenima klecavim
pratimo ritam.
I čini nam se harmoničnim.
Sve dok neki drugi
ne zalupaju u naše knjige
kao u timpane,
ne dunu u naše mozgove
kao u trube.

Onda se povlačimo.
I ostavljamo im tišinu
da diriguje.

Slobodan Ivanović


Published: 15.01.2010.
Classified as: Poezija
Comments: 0
Author:

Discussion: Total 0 Response

Leave a Reply

Your email address will not be published Required fields are marked *

*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

  • Follow Tragovi

    • Facebook
    • RSS

    Do you write poetry?

    Send your poetry to tragovi.blog[at]gmail.com
    Successful entries will be published.