Prolazila je pored moga stana oko pola šest
Još topla od postelje i jutra što pritišće
Videvši je onakvu pod sobom izgubiše svest
S drveća pred njene noge ljusnulo bi lišće
Prozori bi se redom od zidova odvajali
Spremni da je dohvate zgrabe u čeljusti
Sulude šoferčine mimo navike zastajali
I ulica se odjednom širila da je propusti
Bože kakvo to beše žensko kakva riba
Još kad je leto svuče razgoliti
Pa se u hodu sve na njoj pomiče giba
Ko će sve te treptaje uloviti
Gledao sam je kako tako prolazi sve do ugla
Te bokove te noge pesmu grudi
Za njom su se osvrtali i zviždali o rugla
Pubertetlije i stari istrošeni ljudi
I kako je samo izgledala o nebesa
Kao da se uvija niz trotoar gola
Seckali je na tanke kaišiće mesa
Da su im pogledi noževi bili vriskala bi od bola
Sve što sam o njoj saznao bilo je da radi u zavodu za invalide
O njenim godinama i adresi ni toliko
A da još…njuškalo se da samo sa “visokima” ide
I da ih za noć promeni – ovoliko
Od tada sam promenio tri grada i pet mesta boravišta
Zaljubljivao se sedam puta nakupio leta i sede vlasi
A ona…Sigurno i dalje prolazi ista kraj onog dvorišta
Padaju pogledi misli grešne lišće i uzdasi
Radiša Dragićević
E sada je Radiša prikazao svoju drugu stranu, nalik nekim kvazipesnicima kao što su Bora Čorba i tome sl.
Razočaravajuće!
Ovo je pesma iz Radišine prve zbirke “Zašto reka ima dve obale”, koja je razdrmala pesničku scenu Timočke krajine, ali pod naletom njegovih kasnije objavljenih knjiga, prevashodno romana, ostala pomalo skrajnuta i zaboravljena.
Mislim da je to jedna od najlepših ljubavnih pesama napisanih u Boru.
Ono što Radanu ovde, pretpostavljam, smeta jeste pravilan stih i rima. Za nekog je to manjak slobode, za nekog pesnička veština, stvar ukusa.
Za Radana – razočaravajuće.
Za mene – sjajno.
Umetničko delo, jeste umetničko, po svojoj suštini,ali,naravno,i po svojoj formi.Bez forme,svako delo, može izazvati dilemu.Pa,tako,možemo se zapitati – da li gledamo sliku ili reklamni pano,gledamo film ili spot,da li čitamo pesmu ili pamflet.Pesnički nemiri jednako su veliki i ako stih ima metriku,ili ne.Melodiku mora.A pesnik,koji je to po Božijoj promisli,niti broji slogove,niti se muči sa melodikom,tako da ništa ne gubi od pesničke slobode.Dakle,Pređašnja pesma je – dobro napisana pesma,sa svim unutrašnjim nemirima autora.Oda lepoti žene.