Nisam poslednji
iako sam crv,
ili obrnuto,
iako sam poput raspetih
noge ti ljubio.
Negde su nam se
krstovi uputili,
ili obrnuto,
bez želje da budem
romantičar,
samo prljav i star.
Ničeg se ne bojim,
ni što je zemlji
ni što je suncu okrenuto,
sem da ću iz
tvoga grla čuti
ime ovog crva
u tišini ostavljeno.
Danilo Lučić
Ne kažem,
I ja ću s uzdahom misliti o rahatluku
Šipku i kamenu
U dobro zagrijanom stanu
Neke sređene države daleko.
Dolaziti na ljeto i govoriti kako je ovo Kalifornija
I kako tamo ništa ne valja
Kako samo čekam da se vratim
Makar da umrem
U ovoj ljepoti
Pokazivati ću onda slike stana što je država dala
Sina na školovanju, mlade žene
Mačke, kera i auta
Moj drug iz klupe će tumačiti ulogu balkanskog rakijaša
Sa pogledom nešto mrljavim od xanaxa
I disanjem soptavim od cigara
Ja ću, tako jesti šipak
I čuditi se kako su ljudi ovako oronuli
Kad je rijeka tako zelena i nebo plavo
Goran Karanović
brane mu pesme da piše
u srce krastaču mu nasadili
prste mu lepljivom svilom spojili
u noge sačmom gađali
iz očiju sve mu suze isisali
eno ih gde suva leže nisu više ni tako zelena
u uši mu ptičji izmet nagurali
i na čelo žig
iz sna prijatelje mu isterali
umesto njih strašno zlo osanotvorili
samo su se smejali
ponekim udarcem u kičmu ga budili
dok je nem tumarao po svetu
u pesme su njegove duvan motali
ili bi slova izvitoperili
takve na čitanje davali
brane mu život
da diše
Saša D. Lović
Proklet je taj čovjek predugog vijeka
Što ni jednoj želji opstati ne da
U ruku prijatelja nijemo gleda
Misli biti sam radost je rijetka
Ptica na prozoru i pored pjesme je nijema
Jer zastori teški ni svjetlu nedaju mosta
Do kuće što odavno ne nahrani gosta
Gdje plamen svijeće podrhtava ko sjena
Dani mu crni bez crnog vina
Grudi pritišće slikom izgubljene žene
Postelja hladna gužva se i vene
Grumen nema ko da baci kad preuzme ga tmina
Srdjan Sušić