Pravo vreme za umreti

Vesele osamdesete
su pojele svoju decu.
Tokom devedesetih
su umirali jedno za drugim.
Pravo vreme za umreti.

Pogledaj
sive betonske zgrade
i redovi bodljikave žice
i ljudi, ljudi
kamenice, barikade, tenkovi
i pendreci, šlemovi, očnjaci
i članci u novinama
«žrtva zalutalog metka»
i vrište majke
dok razrovanim ulicama
promiču tenkovi
crveni od sramote
i bat cokula
odzvanja, odzvanja
kao zvona na zaboravljenim hramovima
I svaki prolazeći tren
već je istorija
dok očevi
pendrecima miluju svoju decu
pendrecima
i iznova, iznova
promiču iste slike
betonske zgrade
i redovi bodljikave žice
razrovane ulice
kaldrma

huk kopita
u daljini …

Pravo vreme za umreti

Dorijan

Svetlana Stanković Avakumović

Ivica

Znam ja ponešto o ivicama!
Iz matematike su me učili da ih
brojim, sabiram, oduzimam….
Sve operacije se
na njima mogu uspešno izvršiti…
Mogu se deliti: pa pola tebi – pola meni,
množiti: dva puta po jedna su opet jedna tebi – jedna meni…

Britke kao nož,
klizave, jogunaste,
duge i kratke
prave i krive,
izuvijane…
Odomaćile su se…

Srećem ih svuda!
Spotakne me ivica nečeg novog
ili ivica strpljenja…
Povredi me ivica reči,
zbune oštre ivice ponekog shvatanja
ili netolerancije…

Ivice su duboko
urezane u moje dlanove,
ispisane na usnama u vidu malenih zareza,
vide se oko i u mojim očima…
One na čelu, su za prepoznavanje
za isticanje brižnosti ,
za hvalu…
One druge ne pokazujem…

Moje ivice su svojevrsni pragovi,
neizvesni susreti,
predodredjenost u pogledima,
ivice starih senki…
One su strahovi u skrivnici pod otiračem,
natrunjeni mir…
Leže tamo sa gomilom
prašinjavih snova i eksplozivnom zbiljom,
pritisnute tragovima ulazaka i izlazaka iz moje duše…

Čudne su te ivice…
Možeš zaviriti iza i ispod njih!
Možeš mostove do samospoznaje isplesti
dopreti do tudjih ivica,
ukrstiti ih,
združiti…
Lakše se prelaze ruku pod ruku…

Čudne su te ivice…
Ponekad ti je i drago da ih imaš!
Stavljaju na probu spremnost tvog duha
i tela
i ljubavi…
Šta bi nam život bio bez ivica?

Zato sam ja,
ovu moju poslednju,
toliko zavolela,
toliko, da smo postale nerazdvojne!
Šetam, blažena, po samom sečivu
i uživam u pogledu
na sopstvenu propast
iza nje…

Aleksandra Pejić

Zapisi/Prvi zapis

Prolazim stazama tvoje silne ljubavi sitnim, preplašenim koracima, kao da se bojim, kao da još ne osjećam vrelinu tvoga daha koji me nemilosrdno sustiže
Tapkam bojažljivim koracima, kratkim i sporim, nekuda naprijed, ravno, prema beskraju, prema zalazu nepoznatog izvorišta
Ponegdje zastanem, osluškujem, želim čuti tvoje ubrzano gnjevno disanje s usplamtjelim očima
Pritiskajući moj dah progoniš me dok ja pokušavam bježati iz obruča tvoje moćne ljubavi
Nanosiš mi mnoge bezbolne udarce s dubokim ožiljcima, te brazde nikada ne zarastaju, dapače, često se množe, umnoženi ožiljci ljubavi
Prolazim stazama s pnešto vidljivih, ne predubokih trgova, stope su to raspršene, prije razbacane no uredno ostavljene
Ne zbunjuje me više tvoja prošlost, drevni je to atlas s nesigurnim kartama, tek zamišljeni pravci plova, u nepoznato, na jug, prema labirintu
Misli o tebi preplavila su sva moja sjećanja, izbrisala si ih, mirno i dosljedno i sav sam u tvojoj vlasti mada još mogu trčati, još ima zraka u plućima a i staze su duge

Miroslav Pelikan

Cvetna peripetija

Poznajem jednu osobu

Uvek je postavim pored saksije
da joj u saksiji ne bude neudobno

Međutim, njoj je usled toga
na glavi
izrasla ljubičica!

I zahteva da sklonim ljubičicu
jer ljubičica je ženstvena
(a osoba je muškog pola)

Što pre
naći ću onoga
kome je u moći
da ljubičicu ubere

A do tada
mogu samo da

Pipnem osobu kažiprstom
na mesto obeleženo
markerom
ako će to nešto pomoći da

Joj bude lakše

Natalija Ž. Živković

Odgovornost

Glas sa televizije:
I za osobe sa invaliditetom važi:
svako od nas je sam odgovoran za svoj život.

…Miris kanala. Cvetovi lokvanja.
Naš smeh i ludorije u vodi.
Miris dedinog vinkog podruma.
Vidiš, sine, ovde smo posijali buraniju, ovde su jabuke, ovde kruške.
Samo obriši breskvu malo u majicu i zagrizi!
Ma, nek’ curi, opraće se!

Hajde, samo ti seci, podu’vatio sam ja grozd, neće na zemlju.
A onda, jedne noći…
Odjednom me nešto oštro preseklo.
Strah!
Sahrana je pala na prvi dan proleća.
Da,
svako od nas je sam odgovoran za svoj život!

Jelena Zagorac

Prolaznik

Putuje vreme, putuje morem,
vidi gde gusar svoje blago krije,
pod trbuhom kita, u čeljusti psa,
iza sumnje onog što ostrva rije.

Putuje vreme i lovi planinom,
sa čoporom divljih, krvoločnih zveri,
hajka je za nadom, uplašenom srnom,
što korake hrabih odvajkada meri.

Putuje to vreme, od tada, i danas
i prolaznim smehom gleda što se miče,
ono neće stati, zastati, il’ reći:
“Hej, čovece mali, slutiš li kraj priče?”

Darko Nikolić

Moje stvari

Niko od nas neće nikad napisati pesmu
kao Leonard Koen,
neće nikad biti lud
kao Igi Pop,
neće nikad svirati
kao Džimi Hendriks,
niti će jebati
kao Mik Džeger.

Ni ti, ni ja, moj prijatelju.

Ali ni oni nikad neće videti osmeh
kad ona pročita pesmu koju sam ja napisao,
neće nikad skakati sa njom do iznemoglosti
mog slabog i, inače, feleričnog tela,
neće joj nikad svirati gitaru dok ona pere sudove,
zračeći seksipilom Holivudske starlete,
neće nikad ležati pored njenog naježenog tela u praskozorje
i igrati čudnu igru između nagona i nežnosti.

Nećeš ni ti, moj prijatelju.

Neke stvari su samo moje.

Bojan Marjanović