Metamorfoza

Kad se pomrače u tebi
i poslednje ideje,
zapahnut slepim iluzijama,
tražićeš kompas, utiraćeš put
Plakaće ti na ramenu
ogrešeni bivši sveci.

Tražićeš Boga,
kog si davno ostavio,
u nekom budžaku, da izdahne,
poput svih ljudi.
Ostaćeš zapanjen u oblaku saznanja
da nemaš više prava
na drugovanje sa razbludelim anđelima.
Jedina neprolaznost u tvom životu
je nada, koja ti evo, naočigled umire.
Trajanjem iskopanim
iz rastrganih dosanjavanja.
Iščekivanje Velikog suda.

Gledaćeš, ti povlašćeni grehom,
upiraćeš prstom na njega
i ne sluteći kako si već
naučio da zaboraviš da voliš.
Otima te bagra, a čovek sveteći se
postaje nedostojan da bude Bog.
Umiraćeš misleći da si sam hram,
da sve što dotakneš postaje
nekome svetinja, nekome grob.

Raspukla se pred tobom
neka istrošena nadanja,
slamka koja zrači spas.

Kad iščešrkaš u sebi nevine misli,
kad sapereš tvrdnje da te plaši strah
naučiš da naričeš i voliš u isti mah.
naći ćeš ga, jer nije čovek i  jači je od svakoga od nas.

Angelina Radulović

Prekretnica

Bili smo u četvrtom osnovne
i svi smo bili zdrava, lepa
i negovana deca.
Bilo je to “jako odeljenje”,
a ja sam bio jedan od boljih
u razredu.

Ta godina je bila jedno fino,
detinje zezanje
bajka, trčanje i šala.
Sve nam je išlo od ruke.

A onda je jedna devojčica
sa lošijim uspehom
na kontrolnom iz poznavanja prirode
i društva odvalila
“da je stjuardesa nešto kao kofer”
“da se nafta nalazi po putevima”
i da je razlika između čoveka i majmuna u tome
“što čovek ima perje, a majmun nema”.

Učiteljica je to pročitala pred svima.

Ostali smo bez teksta,
a potom počeli da se smejemo
u neverici.

Ko nije verovao,
mogao je da priđe katedri
i da se sam uveri.
Da pogleda famozni kontrolni.
Većina nas je to i uradila.

Učiteljica je ponovo pročitala
kontrolni pred svima.

Smejali smo se, grohotom, uglas,
a i zlurado.

Sirota devojčica je zamalo umrla od sramote
izmenjala sve boje lica
i počela
da jeca.

Smeh je dugo trajao.

Nismo bili svesni da je to bio
samo početak moralnog
i intelektualnog kraha
naše generacije.

Zametak gaženja, gluposti
laktanja i okrutnosti
ruganja i
samouništenja.

Sada se više
ne
smejemo.

Marko Antić

Nadživeće ih sve

Seksualne opsluživače, monetarne nabavljače, frustracione otirače,
tim redom od mladosti preko zrelog doba do teturavog klimaksa
jer je glupost večna, jer ludilo damoklovski plamti nad vekovima
a jednom će neki radoznalci zaljubljeni u literarne bizarnosti
otkriti na osnovu broja njenih kritika s koliko se pisaca zabavljala
a na osnovu njene žute radne knjižice ko joj je sve i kada bio muž,
tanušni opus poslužiće kao prikaz omiljenih stilskih vežbi
i svih bolnih istina izbegnutih Tombinom veštinom i rutinom,
ostaće možda još poneki zapis fanatičnih, prezrenih tribadica,
opčinjenih sredovečnim tonom tankih usana mehaničke pohote
pseudo-Vladislavin citatološki  blogić u izbledeloj arhivici

A, da, zaboravih ima toga još-knjiga rođenih, umrlih, deca, rođaci
i poneko sećanje na nepomične oči, glumljeni gest i hladnu šaku
nezadovoljstvo bez melanholije, bes besa radi, izmešane boje
zift crnom i gardom nadžaka skrivenu ljubičastu sumašedših
žuti odbljesak ljubomore nasve i vsja,svarenu zelenu žuč,
mrakom pokrivenu nagost pergamenta, crvenilom jezika obavijen
sivi mozak-predator koji ljubaznost vidi kao logično ropstvo
ostaće za Vladislavom, kao pouk,polarno belilo sećanja na nju
jer nadživeće ih sve, kao smrt koja ih je jebala celog života.

Aleksandar Novaković

Dobro jutro

Jutros
na sporednoj ulici
negovanih travnjaka
presreo me je beli cvet
perunike
Otvoren kao svet tek rođen
raščupanih latica na toplom vetru i
istegnutog zelenog vrata
nadvio se nad ulicu
i zaustavlja prolaznike
Uronila sam lice
u njegovu strast
i zatvorila oči
Stvoren je za ljubav

Ustaću sutra rano, obući belu haljinu
i istrčati bosa
na ulicu
Sešću pored njega na
ogradu od meksičke cigle
da zajedno nudimo prolaznicima
ljubav
Kad zastanu
on će ih pustiti u apoteku opojnih mirisa
Kad sakupe polen po usnama
i vetar i pažljive ruke otkriju butine,
nek’ siđu
u mekani prevoj i
podzemne vode između
Slatke kapi nektara
i slane kapi znoja
na jeziku…

Dobro jutro
Sutra će možda padati kiša

Ivana Knežević

Obruč

Olujni duh starosti kovitla zemljom
stružući koru drveta.
Cepa je pregibima
stavljajući mladost u prve redove.
A ona, nežna i mekana,
pršti pod njenom gramzivošću.

Pohlepna i ohola,
na svakom licu ostavlja svoj potpis,
diveći se svojim inicijalima.
Ne bira žrtve,
već ih redom skuplja
sa svojim sledbenicima.
Rane što bride,
usne što mole,
glas što ječi.
Sve su to njene odane sluge,
koje nam stežu omču oko vrata!
Svakim našim korakom
njih je sve više.
Zatvaraju obruč i postavljaju zamke
u koje, na kraju, ipak kročiš.
Pre ili kasnije…

Anjička Balaž

Pismo

1.
I kada te pišem, duže od trenutka
u tebe ja ne smem sav da se uživim,
gde na listu stojiš, k‘o moja reč Nata…

i tada me čudan osećaj svog hvata:
k‘o da sam te tebi rekao s tvog sprata
i ti da si, stvarna, čula šta mi znači

ovo jedno ime, što ja nisam nikad
znao, sve do sada. Taj zvuk je li stvaran?
Il‘ možda ti pišeš red ovaj neotvaran?

Možda znaš po svetu da ću ti ga dati,
ovom što se krije. Čuješ me k‘o noć
kad s prozora list počne joj padati.

2.
Kao što sam pismo ono tebi dao
i da će to biti, jesam pre tog znao?
Pre no što sam prošao začuđena vrata…

od kojih hodnici radoznali skreću
do svetla haljina i neznanog bata
koraka što stižu s prisnog nepovrata.

A da nisam znao šta će biti iza.
Kao kad se jednom kraj gleda izbliza…
Ostao sam, svestan, tvome oku blisko,

kao da u njemu smrt ne leži nisko
i naših, gle, ruku poznat dodir predan
živi sve živote da postanu jedan.

3.
Kako je kročiti strašno bilo bliže
u hol što sav stoji k‘o ona palata
gde uši sekira ko počne da niže!

Što se k‘o sud puni odbojnog šapata
kog ne gledah nikad, do pred saslušanje.
(Izvini što ovde praznim svoje znanje,

bledo od mogućstva da stojim bez vrata)
Odakle se ono Sunce sutra diglo,
kada je šta bilo nemoguće iza?

Iz sećanja naših ruku je li stiglo?
Ili ga je celog smislio taj san
što seti se da sam tebi bio dan…?

4.
Jer kada sam čuo: Sad ćeš! …da si tamo,
u tebe pohrliše pitanja tad sva
i tren taj beh ja sam i čuh svoje ruke:

„Kad ne bismo mogle njoj da ovo damo,
mrtve bismo bile k‘o stih ili san…“
što mi je prišao budan kao Ništa,

u kome je jedan govorio mi glas
tebe, kada ležah sam i nesećan.
I tada se setih: Zaspala taj čas!

Tad znah da nad listom ti si bdela sva.
Kao da sam tajna Suncu tvom odata,
koje me, na dlanu, svog u biće gata.

Napomena: treća strofa, „nesećan“, kao što piše = onaj ko se ne podseća.

Ivan Despotović