Gočobijski čokoti

kada me reč uhvati za gušu
ja svisnem od straha iznenađen
za njenu pristojnost
i nikako da je u pesmu smestim
još vrelu
strepeći od nestanka njenog
strpam je u vreli vir svoje krvi
stalno je pazim da mi ne utekne
utekla bi mi pesma
cela priča
ostao bih gorak
ni sam ne znam dokle
bez pomaka
naslućujući ishod pogubnosti
zato je ponavljam dugo i često
dok joj ne pronađem mesto spokoja
odakle ona može da voli
ili ujede
zavisi
opominjem reči da ne beže
iako ne vole potčinjavanje
bar ne vole da se potčine svakom
ko hoće da ih iskoristi
zloupotrebi enigmom
postaju zagonetne
protive se obmanama
ma kako da su skrivene
to nije prijatno
užasno je
plamen je strah koji moze uništiti
prostor i smisao
onda reči proključaju
u izludjenoj krvi
ja ih golim srcem milujem
moram da ih zaštitim
želim da ih spasem
možda je baš to sigurnost
za njihov nespokoj i proganjanje
da reči što više čujem
da ih zahtevam
tako ću valjda i ja živeti
ali to i nije tako vazno
ipak bitno je da reči naviru posle
iz mene
takva je strast za njima i sa njima
ne mogu pobeći od čarolija reči
oslobađaju me
vraćaju u životni ežaj
oslobođenog divljaštva
nadojenog ljubavlju
usnim se u nečiji san
ostanem možda dugo
ponekad beskrajno sjedinjen sa prirodom
na neki način me štite od neverovanja
približavajući me vrlini
i udaljavaju od laži
neće me ubiti reč
ako ne bude brankovina
samo treba da zadržim odraz osmeha
neke lepe žene
recimo biću bolji
trajniji
moćnijih čula
to izobilje reči
obelodaniće misterioznu reku sna
na ognjenoj zemlji upornih gočobija
još upornije krvi
godinama plavljenih do ispod brade
od sluđenih voda i njene delte rušilačke bez suza
za bilo kojim vatrenim letom
gočobijskim nečujnim krikom upućenim obožavanom nebu

za spas svojih dubokih duša i već odbegle dece
moravskih gusara nasuprot životne surove reke
ploveći u drvenim koritima
po močvarnim kukuruzištima
oko rta moravskog
sve do ispod preslatkih vinograda
tonući vrelih strasti
opojno oslađeni veličanstvenošću slavihljenih čokota
biblijskih

Ljubiša Dimitrijević – Kodin

Grad (Mala smrt)

Na neki način, grad može da te ubije.
To je samo jedna od smrti, to otuđenje, gledanje kaleidoskopskih svetala, neona koji ne greju, mrtvih očiju.
Grad ne gleda i ne čuje, ali pušta svoje zvuke, žive i lične, svako brundanje starih kola, svako cerekanje pijane devojke, svako najavljivanje sledećeg voza, pušta ih kao krv iz sveže rane da se slivaju niz ulice, da se osuše, izmrve i raseju.
Grad je hladna slika slikana mrakom i betonom

Miloš Jocić

Do kraja

Idem do samog kraja
idem sada do poslednjeg meteora
naših svilenih nebesa
jer znam
da si vetar u meni nastanjen
i nema ti drugog doma
da sam bubica u tvojoj krvi
i nema mi drugog puta

Idem do kraja
preko obronaka najvećih strahova
kroz oblake najbeljih nežnosti
u močvaru crnog daha
ako treba, protiv mraka,munje
do vrta visibaba.
Na klizaljkama ludila
do topline tvojih zenica.
Cvetaću i mrznuti
drhtati i klicati
našoj ljubavi.

jer znam
zvuk si mojih osmeha
i nema ti drugog glasa
vazduh sam u tvojim plućima
i drugačije ne bih prodisala.

Sanela Marković

Varka

Prisluškivao sam komšije kroz porozne zidove
Ne očekujte opise- nikad ih nisam video, i kažem
Nema usamljeničkijeg posla od rašomonisanja i
seksali su se ili sam umislio, retko je to danas,
ne pravdam se ali su 11 na skali buke od 1 do 9
pa se ne može reći da sam ih  baš prisluškivao
samo nisam otišao u drugu sobu i pustio muziku
„A škripa kreveta, šuštanje posteljine, lomljava?“
zaboravite na to- bilo je on: „ooo“i ona: „uuuuu“,
nekad na veloče, nekad onako, fini rad, znate već
i ništa se osim njihovih drhtavih glasova nije čulo
kao da su lebdeli onako gologuzi iznad parketa
i majmunisali se tako u bezvazdušnom prostoru
u okviru nekog bizarnog NASA eksperimenta
i tad sam pomislio kako bi bilo dobro da sad
ovako sluđeni, isprepleteni, divno besramni
poviču:“sad, jače, brže, kučko, gade, šljepni me“
ali ni „s“ od srpskog i tako, ja sad nemam dokaz
da se u susednom stanu  zaista dogodilo nešto
što podseća na ljude i trudim se da izbacim
iz glave sliku njega ili nje kako uključuje DVD
maksimalno pojačava zvuk, odlazi u kuhinju,
pravi doručak dok se rvu silikon i anabolik.
konačno sa životom i u žiži nečije pažnje
a onda pet minuta docnije gasi DVD,  odlazi
do kuhinje, krcka prepečeni hleb, pije kafu.

Aleksandar Novaković

Afera

Imam aferu sa njegovim glasom
Obećao je da mu neće reći
On posrće dok pričamo
pod teretom svakakvih
ali fundamentalno nesavršenih ljubavi
i bezobrazno očekuje da mu pomognem
pogladim ga po bolno zategnutim žicama i
zaspem kaskadama egzotičnog smeha
Onda se pridigne, omekša
i povede me u intimne odaje
Svih Grešaka
Tu one žive u asketskim ćelijama
i mrze ga kad ih pokazuje sa zadnjim namerama
Ipak, poziraju za posetioce
i okreću svoju najbolju stranu
Zabrinut je da mi ne bude hladno
i grli me nežnim prstima samoglasnika
Oni promene ritam njegovog disanja
na trenutak
oklevaju nad mojom kožom
i bez žurbe, u besprekornoj koreografiji
ispuste gomilu gladnih
suglasnika
Stresem se pod ujedima
nasmejem pomalo bez daha, previše ih je
i promenim temu

Njegov glas mi priča hiljadu i jednu lepu priču
svake noći
podmetne se ispod moje glave
i obeća kao da govori
sve jezike sveta
da će kad ih potroši otići do tajnog mesta
gde je zakopao još toliko
On ništa ne vidi i ne sluti
da ispod poslednjeg dana ne nosim ništa
Prekrštenih nogu nestrpljivo odbacujem sate
kao čarape, puštam da mi se kotrlja niz
stomak i zaustavi pred usponom
koji otvara magična reč
Unutra će pronaći akustičnu komoru
i u njoj ostati zauvek
zarobljen kao
eho

Ivana Knežević

Eros vs Tanatos

Sanjao sam nas.
Nas umotane u membranu.
U tkivu.
Bilo je prozirno, a puno krvi.
Ljubiš me, a plačem.
Vazduh je bio vlažan
suzan i znojav.
Nešto je dolazilo.
Smrt ili život
Svejedno, podjednako strašno.

Odbijam da idem.
Rano je.
Želim još tebe
da uvučem u sebe.
Sebično i silno
Kao crna rupa
Dok svemir ne zasluži
prostor i vreme

Vojkan Ilić

Da nije vas

Ja sam niko
Ako me nema malo manje
Svakoga dana
Ako od mene
Ne otkinu po parče
Oni kojima sam znana.
Čuvajući me za sebe.
Razmenjujemo se tako
I uvek nas ima dovoljno
za sve.
Materija ne nestaje
ako ne može da putuje
a ja postojim,
čak i kad me ovde
ne bude.
Biću rasuta u svakome ko ovo pročita.
Živim, samo dok se trošim,
dok me ima.
Kada nestanem,
nisam ni postojala,
samo sam rasuta prašina.
Da nije vas.

Angelina Radulović

Zagrljaj

Plećima našim žubori voda
i blista se leđna kotlina
što izvire u senci
zlatne uzvišice
na kojoj pasu naši zagrljaji

Zagrljaji što ih kao drvorede
ostavljamo iza nas
da cvetaju i pupe u purpuru
krošnjom od čije se bujnosti
prolaznici zastide

Marko Glišić