Testament

Kazujem ovo
dok sam pri čistoj svesti
i zdravoj pameti
da se razdeli
kako je pravo
da svakom bude milo
onako kako
dole piše:
Starijem sinu
ostavljam noge
kad toliko voli
loptu da rita
Mlađem dajem ruke
on jedini veruje
da bi od njih
bilo neke fajde
Glavu ajde
neka uzme ko hoće
njoj su se jedino
radovali žileti
tebi ženo
ostavljam srce
samo je tvoje
uvek i bilo
Od ostatka
neka se napravi
pašteta za pse
i to bi bilo sve
Nema više

Branislav Bane Dimitrijević

Suština

Ljubila bih te
Došlo mi je nešto
Gurnuću te uza zid
i vrlo je važno da se prepustiš
Najgore što ti se može desiti je
da ti izgrizem usne do krvi
Prvu pomoć pružiće
moj jezik, ometan tvojim jezikom
mekano, vlažno i neprekidno,
bez daha
Ne opiri se
nema svrhe, ja znam šta hoću
i dobiću svoje ispunjenje
Ako zastanem
rastvoriće mi se spojevi
na prstima, laktovima, kolenima
ostaću ti u rukama kao
gomila vlažne ženstvenosti
Sumnjam da bi znao kako
da me ponovo sastaviš
Jer, sve već funkcioniše
savršeno
Stavi ruku ovde
Osećaš?
Eto, tu prestaju sve uloge
Moja suština
izgovara razgovetno:
Že-lim-te

Ivana Knežević

Zeleni Jovan

Tužan je Zeleni Jovan,
grbav i ćopav,
kljakavi bogalj.
Majku su mu nazvali kurvom.

A kad se molio Bogu
i tresao se, držeći raspelo,
ta ženska, blaga ruka
što miluje grbu nežno,
draga kao san
kad nestane sav,
za njega je bila sve lepo i sveto.

Leži na zemlji Zeleni Jovan
i gleda zvezde na nebu.
Te iskre što grebu tamu
podsećaju na golicave
žmarce, što ih u uhu
stvarao majčin glas.
Mada ne razume
nebeska tela,
ipak ume, ta prosta glava,
da se divi Suncu i Mesecu.

Plače i ječi Zeleni Jovan,
boli ga telo, nek’ boli,
ali kako mu krvari srce…
Nepoznata, tri, pijana,
nekažnjena muškarca u noći,
štapovima i pesnicama
su mu ispravljali leđa
i rekli ono za majku.

Duva vetar po travi,
crvenoj, gde je pljunuo zube.
Hladan vazduh na ranama,
fijuk iz krošnji i vlati,
čine da bude bolje,
jer k’o da majka priča i mazi.
Pa se nasmeja Zeleni Jovan,
grbav i ćopav,
kljakavi bogalj.

“Oprosti, majko…”

Samo se još,
kad je utihnuo dah,
u onoj grobnoj tmini,
brdo sa crkvom i mesec nad njom
učiniše kao grudi njene.

Danilo Lučić

Ništa nije kao pre

Iako na prvi pogled izgleda isto
ovo je ipak neki drugi London.

Pun je miševa. I pacova.
Baš im odgovara klima ova.

Ovo je London bezmalo bez turista.
Uplašili se novih terorista.

Gledamo se u nedoumici. Ovo je isti grad,
samo su sad u njemu drugi glumci.

A ja dođoh opet, preko sivih drumova
i sivih oblaka do ovih uspavanih umova.

Ovde sam, jer neću da budem glas
požutele slike sa zida.

Hoću da na njeno mesto
okačim sve svoje zablude. Što pre.

Ovde sam već dugo.
Dobar dan engleska recesijo. I tugo.

I hladno mi je. Ni zimi ni leti
ovde čizme ne izlaze iz mode.

Znam, ne uklapam se
u već napravljene ramove.

Ostaću ja samo jeka
što povremeno odzvanja. Iz daleka.

Kad kažem: ovde sam
kao i da nisam. A biću. I jesam.

Vida Nenadić
London, 8-08-2008

Da je moglo duže trajalo bi

Da je moglo duže, trajalo bi
(Mom ocu pred poslednji susret)

Da je moglo duže, trajalo bi, zna se,
jer sve traje samo dok ljubavi ima:
kada sejač seme iz svog srca baci,
nema zemlje koja rado ga ne prima.

I plod potom sazri: kupaju ga kiše,
sunce svoju milost na njega izliva.
Dođe vreme slasti, vreme berbe potom,
i vreme kad sejač u plodu uživa.

Potom smiraj dođe, sokovi presuše,
i slasti nestane u svakome plodu,
i trajanje svako približi se kraju,
a svi koji dođu neminovno odu.

Udes nam je takav. Neminovno to je:
sve što se poseje, mora se i žnjeti.
Klijanje i zrenje – ljubavi su znamen,
a kad toga nema – vreme nam je mreti.

Čemu želja bolna da se traje večno
kada samo smrti još čujemo glase,
kada srce plače, bolno, neutešno?
Da je moglo duže, trajalo bi, zna se.

Violeta Milićević