Prolećna kočija tuge

Prolećna kočija tuge,
u njoj ponosno sedi
gospodja, Starim Polako.

Nežni,
slani kristal
klizi niz bledo lice,
topao
pa hladan
u sitan led se pretvori.
Mrznem …
Prosipam nataloženu setu …
(Rastvoriti je ne mogu,
koncentrisana je jako.)

Svakog proleća Ona stigne,
uzdahnem bolno
kad nam se pogledi sretnu:
Hoćeš li slomiti neki točak,
na putu negde izgubiti
zlobni, nadmoćni osmeh
gospodjo, Starim polako?

………………….

Možda će me vetar odneti daleko.
Možda se razlijem u milijarde boja.
Možda me zaborav pojede brzo.

Kriv je saksofon što tužno svira …

Možda ne stignem voleti, darivati;
potomke rodjenih videti.
Možda se u zvezdu
na tamnom svodu pretvorim.
Možda mi se malo plače
u društvu gospodje,
Prolaznost Stiže.

Kriv je saksofon što tužno svira …

Možda previše tudjih rana bolujem,
možda mi se osmeh ne vrati.
Možda se u beli oblak pretvorim.

Kriv je saksofon što tužno svira …

Možda ne stignem
tihim vatrometom izbaciti iz sebe
taloge lepog
i ne oprostim sebi neotslikane slike,
nenepisane pesme …
I ne oprostim sebi neizgovorene reči.
Možda ne stignem sve plesove otplesati,
uz jake note ludovati i pevati,
dovoljno se naradovati;
svo drveće poljubiti.

Kriv je saksofon što tužno svira …

Možda se plašim,
neću stići
svim voljenima,
dragima
reći koliko ih volim,
koliko su mi dragi
i kakva sve čudesa u srcu za njih nosim.

Kriv je saksofon što tužno svira …

Možda nikada snegove
neću opet videti,
pahulje dodirivati.
Možda ovoj zimi bez snega
to, ne oprostim.
Možda prestanem sanjati
i u snovima i na javi.

Kriv je saksofon što tušno svira …

Možda ne stignem,
u vremenu izgubljenim licima
ponovo se javiti;
dovoljno se smejati.
Možda stazama zeljenim;
gradovima, dragim, voljenim,
nikada neću hoditi.
Možda se u list kestena pretvorim.

Kriv je saksofon što tužno svira …

Možda ne stignem
naučiti belog konja jahati;
opet se blesavo i prvi put klizati,
padovima smejati,
piruete nespretne izvoditi,
u društvu moje dve zvezdice sjajne.
kao prošle zime.

Kriv je saksofon što tužno svira …

Prolećna kočija tuge
u njoj ponosno sedi,
gospodja Starim Polako.

Prosipam nataloženu setu.
Kriv je saksofon što tužno svira.
Sa ove stranice lagano odlazim …

Jelena Stojković Mirić

Mom pesniku

Kad pogledam u tvoje lice
vidim slapove Sunca kako teku niz tvoje oči
poželim da sam oblak
da mogu da uhvatim bar jedan zrak
tvoje noći

Kad pogledam u tvoje ruke
vidim obrise snage kako nose čitavo nebo
poželim da sam zvezda
da mogu da osetim bar jedan dodir
tvoje moći

Kad pogledam u tvoje biće
vidim prostranstva kako se roje bez kraja
poželim da sam večna
da mogu da ispune bar jedan deo mene
u samoći.

Sanja Ćirković

Ruke

Doticani maštom
i žudnjom
možda se nikada neće
dotaći rukama.

Ruke su sa maštom
najpre
ukrstile mačeve,
zatim
prešle na revolvere,
a na koncu,
u okršaju sa žudnjom,
ostale bez oružja,
gole.

Mašta im okove stavila
i zabravila
sa trideset i devet brava.

Sad mogu samo da miruju
i slušaju damare
svojih nemira.
Ko im je kriv?!?
Ko ih je terao
da dižu ustanke
protiv moćnijih
neprijatelja?!?

Violeta Milićević

Ograda

ograda mi zatvara put
i kopa mi oči
ruke mi steže
kiselinu mi toči
misle da su u mojoj glavi
misle da mogu uzet sve
al uzimaju samo dio
je to je jedino što ostalo je
sad sam pokušao gledati van
al sjetih se da očiju nemam više
a i ljepotu čujem sve tiše
ona ili on što gore je reci
nemoj maskirat da pokažeš ljepšim
jer što mi donosiš odmaže mi skroz
evo puca moj zadnji most
al želim znati što doneso si mi
jer znatiželjan sam a znatiželja ubija
ne želim biti mrtav
nego provjeriti što se priprema
al bespomoćan sam jer
ne mogu to vidjeti ni opipati
stavi mi u usta i nadaj se da je otrovno
da napokon odem i sve bude gotovo

Vedran Frkat- Frćo

Pusti snovi

Suze su ništa do kapi vode,
skliznu i prodju ko kakav san,
zaboraviš da postojiš,
a onda se pojave one
i tužan i sam shvatiš da si i ti pusti san.

Želiš nešto što je tu,
želiš mir, toplinu, sjaj,
želiš da se smeješ i da plačeš,
ali najgore je kad to radiš sam.

Ličiš na senu, privid toliko dalek, siv,
želim te zgromiti, zagrliti,
zaustaviti kolotečinu neuzbudljivih zamisli
da ćeš zauvek biti tamo,
sa druge strane tvoje planete.

A onda ništa, i opet tako,
zamisao je zamisao,
san je san,
a meni treba samo jedan čvrsti zagrljaj.

Marija Stefanović

Brodvej

Smrt je stajala tako blizu
da sam joj se nasmešio i rekao:
U redu, biću tvoj. Nosi me kuda želiš.
Ako njena ruka nije prešla preko mog lica,
neka tvoji nokti naprave brazde po njemu.
Ako je ona uvek htela da bude što dalje od mene,
draga mi je tvoja blizina.
Ako me nije zagrejala njena toplina,
draga mi je tvoja hladnoća.
Ako je ona tako ravnodušna prema meni
a ja je volim,
drago mi je što se bar ti interesuješ za mene.

I zato me nosi kud god zaželiš.
A posle mi reci samo to,
da li je primetila
da me više nema.

Boban Petrović