Naš čovjek se vuče po podu,
sanjajući dlanovima po razbijenom staklu,
pokušava da zavoli svijet
okrutnih, metalnih zidova,
toliko hladnih da odudaraju
čak i od njegovog srca,
unakaženog, zavijenog,
ostavljenog u mrtvoj odori života.
Grleći plišanu sreću
zatvara otežale kapke i
laje na nestale uspomene
što izgubiše se s vjetrovima.
Vladan Šipovac