Mnogo pitanja za samo jedan dan.
Misli neukrotiva! od tebe samo nemir imam.
Ne mogu te, ne razaznajem;
Posvećen ti vasceli dan,
do kraja ne uspevam, ne saznajem…
Osećaj mi pružaš kao san.
U njemu sam ne znam od kad? zašto?
-niti sam svestan gde sam.
On je realan. Istinit. Ali ne i logičan.
U njemu sve prihvataš, ne sumnjaš,
iako nema zakona ičega.
Kao na udici vođen plivaš
u mračnim tunelima,
u kojima se ne čuju zvona.
U njih ne dopire Svetlost.
U njima nema Života!
No, vođen, ipak za nečim se traga,
Svaki put dublje, kao da nema nazad.
Traži se Lepota bez svetlosti dana,
Smisao i punoća pada,
Neka podzemna Sofija,
naga naslada,
kraljica nemira – Lepota Tragedija.
***
Tako krhki pred sumnjom razornom,
Imate temelje ko bunar duboke,
A jedno ih pitanje samo menja u slamke;
Imate vojsku celu Anđela za sobom,
Bisernih misli vence na čelu,
Svetih života mačeve svete…
A tako lako, usamljeni kad ste,
Kao malo dete zaplačete.
Mateja Jovanović