Bog od zemlje

Napravio sam boga
od blata
eno ga dole
u dnu bašte,
tu zanet spava,
bez hrama, ukrasa, pozlata
na jastuku od suve
paprati
leži mirno
božija glava

ne ište ništa,
u svojoj rupi,
taj debeli
blatnjavi, dragi mi bog
on nam dobro želi,
proleće zimi sanja,
a leti ćuti,
i noču gleda u
tamni nebeski svod.

Ja jutrom, tako,
položim ruku
na hrpu zemlje,
gospodnje rame,
i onda na tren
u meni sve stane –
to bog od zemlje
ljudsku ćuti muku,
dok leden vetar
gole savija grane.

Marko Car

Kapućino

idemo u beskrajana sirova brda,
da sečemo sumu, i zatrpamo potok

idemo k moru, sivom moru, širokom moru
betoniraćemo hridi, stavičemo svuda suncobrane

i gradićemo puteve,
pored puta procvetaće kampovi, otpadi i stovarišta gradje

posle će doći stranci
njima ćemo prodati sve ovo pred nama

kupićemo kola, otići u kafe,
naručiti kapućino, i uživati u sebi

Marko Car

Selo

selo umire,
još jedna cigla pada,
još se jedan razbio crep,
i bi pogreb u nedelju,
i kamion za selidbe,
taj slabo plaćen posao u gradu,
još jedna ulica bez dece,
već od prvog,
dok na jesen zatvaraju školu
jer ljudi odlaze

a selo umire mirno
kao bolestan pas
kao polja u jesen

poslednji pozdrav
kroz špalire praznih kuća,
dobro zabravljeni prozori,
i visoka trava u dvorištima
poslednji pozdrav,
tresu se staračka usta,
nekad su ovde trčala deca
dok sve nas nije
sustigla praznina.

Marko Car