Pljus

na zemlju se prosula
okata zrnevlja

nabubrele žile se izule
ivicom golog granja
(a prema unutra)
zavirile
u mokra gnezdašca
(zaostala trpna stanja
umirovljenog srdašca)

vetreći sitne praznine
slinava šaka modrine
zanjihala
pokidane mreže
paučine
uz tapšanja i stresanja
krila i nožica
pokislih poljskih kukaca

na žicama strujnim zaseli
perjanih odjeka glagoli:
biti sedeti
ćutati odleteti

a vi?

mi skupljali kapi kišice
za akvarijum
i dve ribice

Jagoda Nikačević

Soul

Kljucaš. U nadi da ćeš zaobići zborišta
sumnjiva žita, mokra strnjišta. Rastegnuta
mašta uvezaće u kletvu ječam, pirinač,
proso. Na vratima kucaš, otvara: geometrija
semena u elegiji, soul u kapima. Sezona je
kiša. Još vatra fali za ciklus veći, Čovek će reći.

Jagoda Nikačević

Pred ogledalom

(Sylvia sa četkom.)

uspravna
sa rukama u krilu
sediš
mirna si
sva u polusnu
sem trepavica što titraju
povremeno
gledaš neko tuđe lice
što prilazi
menja jutro tamom

(Ti si mirna površina jezera.
Neka se žena naginje nad njim.)

život je ionako mrak, misliš
i nijedan krug blaženstva
kad baciš kamen
ili ispustiš dim
poput prstena
tvoje veličanstvene plavičaste ljubavi

(Zvala si ga prokleti Hughes.)

zatvaraš oči
utapaš ženu
malo niže
na obalu izlazi starica
sa vatrenim slapom kose
pokrivaš ogledalo
crnim tilom prozirnosti
ako dvaput povučeš uže
sakrićeš se trajno
da ga nikad ne dotakneš

(Draga Lady Lazarus.)

© JAGODA NIKAČEVIĆ

Maman

škripe hrpe
kosti gomila
topli zagrljaj

(koščato moje
u obla jutra)

vlakna i vlasi
sede

dok se vlasi
ne dosete
dok neke nove
prilika posete
ne čuješ
ditiramb
harfa i viola
cvrkut

(a ‘di ti ram
za tratinčice

mila staričice)

opet moje
srce izuveno
talas vreline
niz umiveno
lice
uz lice
kost uz kost
a srce…

k’o srce

© JAGODA NIKAČEVIĆ