Tag: Daniela Trputec

U ladici od žila
ljigavoj isprepletenoj košarici
u sirovoj lubanji
rastu oči

rasiplju se pločnikom
u prošle noći ulaze
kucaju na vrata

otvoreno je svim sumnjama

znanim stanjem
odgovara se na pitanje

u kojoj su to vatri gorjeli živi zglobovi naših
hitrih dana
nismo ih odbacili još sasvim

nismo se mogli rješavati
sedmog kralješka čupanjem na živo

već im kuca nova ponoć u kojoj
zalupit će se vrata zalazu sunca
neparnom broju sedam
jednoj godini burnoj krvožednoj i životinjskoj

nisam sposobna vrištati

jutros oko tri
ispovraćala sam sve rodbinske veze
pupčanu vrpcu
i komadić posteljice iz uma

Daniela Trputec

Bezvremenski sam oblik u svemiru
na planeti Zemlji zasađen smisao u smislu

Mrtva sam kiša što šiba i kljuca
razrjeđuje bol koja se slijeva niz
moja vlastita leđa na ruke i trbuh
na meni raste korov
i korijen se ščepao za srce

Ne govorim ti ovo da bi me vidio, shvatio
ti si svojim očima zapovjedio da budu slijepe
i riječima si ugušio smisao
simbole ne raspoznaješ
odao si samome sebi laž koju si načinio svojoj istini

Moja krv ne kaplje, moje su vene presušile
kanalima moga tijela ne putuju zrnca
ja je i nemam više
ne posjedujem
tjelesnina sam po dušinoj volji
izrađena od atoma što se iznova raspada i spaja
savršen odjevni predmet krojen samo jednom

Sašivena sam oko duše da budem njen oklop
načinjena da se krećem po njenoj volji
po njenom hiru i nalogu

Rob sam i sluga dušinoj glazbi i sloboda pri letu
violina na kojoj svira sonate
pa lijes u koji odbacuje tjelesnost
kada se istroši kao prljava krpa zataknuta na živicu
i vijori nošena naletom vjetra
raspadnute i pokidane pređe

Prazna sam u svojoj punini najpunijoj
kao što se svemir puni do raspuknuća
tako se i ja punim svime u što se mogu
transformirati

Sad sam riječ, a onda ću biti drvo, pa kamen
obično stopalo, pa ruka, ja vidim samo svoju funkciju
koja mi je nametnuta slučajnim odabirom
bit ću pas, pa šav na nekom bolesniku
i onaj sam ogrtač koji skriva tijelo
pa truba dok na nekom smrdljivom truplu istovremeno rastem kao crv
i ispraćam kao glazba suton u novi suton i truplo u truplu da bude
kraj sam svake pjesme i točka na točki u točki do kraja

Prazna sam kao vjetar što grči
žile na rukama starca koji je
preživio neka davna stoljeća
i sada me promatra gleda i raspoznaje
ostali smo samo on i ja
mrtvi, premrtvi, živi, najživlji, preživi
žestoki i jadni, bijedni, slabi, prevareni i ostavljeni
sve smo oseke i sve plime u kraju rasprsnuća

U njegovu sam oku on sam i suza što mu se stvara
briše i njega i mene u stvarnosti koja tek ima biti
začeta u budućnosti

Ogledalo se sakrilo u riječima
ispisanim pod halucinacijom
ili je to samo trans u istinu sklupčan
bojim se da se to neće jasno vidjeti dok govorim
snažnije no što sam se ikada usuđivala govoriti
nerazumna sam i razumna istovremeno

Luda, bijesna i ovaj sam papir po kojem pišem
a onda ću se sutra objesiti za drvo u koje sam sama
ušla da bih se pretvorila opet u kap sperme nekog muškarca
koji stišće svoju ženu u rasklimanom krevetu
i izlazim kao rijeka koja buja i ribe sam koje iskaču na obalu

Oduzet mi je dah, ali disat ću opet jer sama sam dah
i ozon i uran, najniži sam oblik, i najviši
stolica sam na kojoj sjedim, pa kruh koji jedem

Pohlepna sam svakog novog iskustva
začet ću kozmos u svojoj utrobi
poroditi ga riječima predugim izmišljenim
nečitkim i nepravilnim
svim glagolskim oblicima na svim jezicima svijeta
oblicima koji su u glavi kao bol što trune
da bi se razvila u zadovoljstvo

Orgazam pri porodu
moj prvi KOZMOS Gospodo
pogledajte ga nijemog i ogromnog
sklupčanog u mojoj zjenici oka

O ovome se ne može govoriti ljudima što ne otvaraju
dušu do kraja i ne vide očima do kraja
poluzatvoren osjećaj za shvaćanje
deformacija krljušti kako bi rekao ribar koji
me ulovio kao sirenu-ženu raskrvarenu na obali

Ono sam što želim biti kad mi se život ponudi
u misli u samoj suzi oka razasutoj majkom zemljom

Ovo neće biti jedna od onih pjesama u kojoj se
cenzuriram da bih bila prihvatljiva očima
koje se gnijezde pred ekranom

Ovdje sam sve što sam ikad naumila biti i što ću tek naumiti
pjevačica, kirurginja, cirkuska jahačica, vražica, plemkinja, kraljica,
genije, sam sam genije, iako sam tupa ko plastična slamka

Riječi su tako sirove i krute, pokušavam ih omekšati vlastitom voljom
koja me napušta kada se treba suočiti s činjenicom da je nisam dostojna

Samo sam čovjek u ovome trenu predat na mržnju, na ljubav, na nož,
na galge i električni stolac

Moj prvorođeni kozmos i ja vidimo što se krije
iza svake pomisli, svakog novog planeta, svake beskonačnosti
u njoj je začeta još prije no što smo je mogli
naslutiti u podsvijesti

Nema ništa što bi se moglo spasiti u meni
Sama sam sebi Krist
otkupitelj
spasitelj
vladar svoje sudbine
odlučujem sama kada ću umrijeti
i kada ću samoj sebi biti muškarac
nabijen u mojoj vagini

Otkupit ću svaku kaznu
i roditi se opet
da crknem kao bijesna lisica
koju je on svojim metkom pogodio
ravno između očiju
biti ću i krzno oko vrata neke buduće
dame iz visokog društva što se zaželjela malo prozirne avangarde

Na očima će mi biti pribijeni križevi
već sam izradila tami krevet
noktima da je uspavam kao dijete
koje se plaši svjetlosti što prijeti

Zavezat ću joj oči svojim srcem
i ugušit ću je rukama da više ne diše
zajedno ćemo se skriti
na zvijezdi koja umire
da se rasprsnemo opet
iz ničeg u ništa u vlastito izrođenom kozmosu

Daniela Trputec

Tek sjetna podloga dana
puna cirkuskih nota
s mnoštvom bezgraničnosti
nanešena na moje kapke

širi se i lijepi
hodnikom moga obzira
ja se nudim biti
korištena kao što se
riječ daje meni biti izrečena

smijeh se ceri mom
zamagljenom biću

gledam unutar sebe
trgam se iz vlastitih čežnji
odašlijem svoju hrabrost koracima
jedan okret i svijet pada

razbija se kao kišna kap
o moje čelo

urušena slikovitost moga
stiha
raskomadana umjetnost
mojih suza
razlivene vode očnih fontana

-uzaludnosti spremaju ležaj-

u kojem se svemiru nalaze moje ljubavi
koje ruke one imaju
hoæe li potrčati meni ususret
ili ću ja njih krikom krasti

pitanje se urezuje u moje kožno lice
a ja manijakalno utiskujem
u svoje usne komad zuba

kojeg su rodovnika moje sjene
što lebde oko svemirskih spavaonica
i vire u svojim potragama
kozmičkom oku u zjenu

od kojeg sam materijala
stvorila
sebe samu
gdje sam se pogubila u nastojanju
koje sam vjere i koje rase
pripadam li
pognutim ili uzdignutim lubanjama
ili sam divlja ptica što komada
kljunom vlastiti nokat svijesti

u ruke naglo tutnuta slika
preslike žene u meni
i pala sam iz razmišljanja
kao što riječ pada sa usana

na licu mi visi
komad sunca
i komad neba

oni tonu jedno u drugo
i moje se srce
raznosi s desna na lijevo rebro

kao pregib na fotografijama
ja se eto sada preklapam
preko sebe same
u sebi pišem prstima
nebeskim portalima
Daniela Trputec

Njeno tijelo
te ruke i oči njena kosa i svaka riječ
one ne pripadaju
ta njena bol i koljena i krila kojima leti i pada
pa se razbija i prelijeva ko kiša po staklima
ta njena borba i strah i inat i prkos i krv
bojim se da ih neću osjetiti
njene su kose bile tako oštre
a usne tople i meke kao oblaci
koža se činila beskrajno modra
od njene nahlađene mašte s kojom se igrala
iza svakog kuta iza svakog kruga iza svakog početka
znala je trčati i stajati pa se smijati kao da je poludjela
molio sam je da se umiri da mi se približi
hvatao je za ruke
ali ona
ona je bježala i nestajala
pa bi odjednom iskočila iz neke tijesne ulice
sva mirišljava po duhanu
pitao sam je da li si opet pušila
govorila je nisam
pa je kolutala očima
i vjerovao sam joj pa nisam
na svaku riječ i na svaki pokret
a znao sam da ih ima sedam
tih ljuštura tih maski tih nadanja i umiranja
i nisam se bunio
čitav svemir mi je svjedok da se ni jednim dijelom sebe nisam bunio
a kako i bih
kada se smijala
ona se tako lijepo smijala kao da plače i kao da gubi i kao da pobjeđuje
taj njen smijeh
nitko nikada neće moći ukrasti
a onda onda bi se zamislila
pa bi sjedila i dugo šutila samo bi se igrala sa svojim papirima
gužvala ih pa ih gurala u boce
kao male planete govorila je
i nije me smetalo što stalno govori o pikulama o kako me samo to nije smetalo
a trebalo je i mnogo toga je trebalo da bude
ali nije bilo
sve što je htjela i sve što joj se činilo da hoće
grabila je kao dijete u slastičarni
pohlepno i bez zadrške
a kada bi otkrila da u tome nema ničega novog
zaboravila bi to i odložila u kut kao potrganu lutku
pratio sam je kada je hodala
o Bože takav hod još nisam vidio
stalno sam joj govorio opjevat ću tvoj hod u jednoj pjesmi
a ona se rugala
ne nećeš moći moj hod se ne može zarobiti u pjesmi ni riječi
i sada vidim da sam griješio
taj njen hod o kakav je samo imala hod
graciozan dostojanstven niti brz niti spor i cijela je nekako izmicala
ja to ne mogu i ne znam riječima naslikati
voljela je utorke i srijede sve do neke tamo smrti jednog njenog pjevača
kada se zaklela da utorke više neće voljeti
ni srijede jer su srijede tako bijele
pitao sam je što joj to znači i kako jedan dan može uvijek biti bijel
a ona ona se nije trudila objasniti
samo je čvrsto rekla zato jer je to tako
nitko joj se nije usudio prilaziti niti bi je itko pitao štogod
samo djeca koja su joj hrlila u tramvaju busu ili na ulici
a ona je s njima kao božica plesala pogledima po trgovima i pločnicima
o kakav je to samo ples bio
kao svemir dok pleše sa uranom venerom i plutonom
mučila ju je bijeda pa bi dugo plakala i ljutila se i mrštila
pitala bi me kako mogu kupovati tako skupe stvari
i imati savršene cipele i odijela kada maleni bosi cigani prose gradom
i uzalud sam joj govorio i objašnjavao jer znala je ona isto kao što i sada zna
no stalno ju je mučila ta strepnja i bol ta nepravda i hladnoća
volio sam je promatrati dok se češljala i prolazila svojom kosom
kao da krči pute u neke tajanstvene svjetove
i širila je mirise neke ljetne i totalno nejasne mirise
kao da je sama svoj miris u mirisu
vodio sam je u kazališta ona se odijevala kao filmska diva
i zavodila je muškarce ni sam Bože ne znam kako
samim pogledom il nečim tajnim jer govorila je tijelo ja i nemam
uzalud sam joj govorio dokazat ću ti noću
ljubit ću te od nožnih prstiju do tjemena
govorila je neću nikako ne diraj me
i kada bih je dodirnuo o Bože kakvu bih samo grižnju osjećao
kako bi se ona samo umrtvila i gledala me tim svojim statičnim plavim očima
i nisam je više dirao puštao sam je da ode
da nestaje da me ubije ja bih joj i to dopustio
a onda su dolazili oni dani u kojima bi se ona osjećala neslomljivo
vodila bi me tada na neka neobična mjesta gdje su se okupljali
muzičari slikari i sva svita
kako je tek tamo mijenjala svoja svojstva
sva ona svoja lica tu bi se izmjenjivala kao filmske scene
i tada više nisam shvaćao tko je ta ona pored mene i sa mnom
u svim tim danima
obećavala je da mi neće obećati ništa
i dala je baš ništa i sve na ovome svijetu dala je tako jasno
odlučno i čvrsto kao što ni jedna žena na ovome svijetu neće dati
i odjednom opet ode i ne vrati se i ne pitam se više
ni gdje je ni tko je ni hoće li se nekad sjuriti kao ranjena ptica na moj prag
ni na telefon više ne gledam kao na prijatelja koji će mi svaki čas zazvoniti
ne gledam više ni vijesti ni ne slušam radijske programe
ne čitam više novine i ne osvrćem se na ulici kako bih uhvatio neki novi lik
jer sve ono što se u njoj sakupilo prevrnulo bi cijeli svijet u jednom nadanju
i plašim se da više nikada ne bih mogao vidjeti onu kakva je u meni sada
u ovome trenu kao u čitavoj vječnosti

Daniela Trputec

Gužvao si i gnječio prstima teški damast zguravši moje tijelo u svoje
Izrasla sam iz tvoje kože a ti si jedino tako mogao urasti u mene ne znajuć
na što si samog sebe osudio

U svoje dno do boli do gnijezda do krila do rebra koje je bilo Adamovo
do svoje sitne pore stijesnio si me

Zašto si plakao rijekom koju si zarobio u lubanji
ispričao si mi kako se nikada ne igraš boga

Tvoje oči nisu duboka korita kojima bi mogao spremiti
čudesne vode koje paraju Zemljinu nevinost

Od koga si naslijedio taj poriv biti prvi i zadnji
Zar od onog koji je pristao zagristi i okusiti otrov nad otrovima
osudivši tako i moju utrobu na krvarenje

Porodila sam te u svojim snovima pa abortirala
gadiš se samome sebi u vizijama koje te prate

Koliko je uvjerenja trebalo da ti dam pa da uvidiš da se sastojim
od svega od čega ti zazireš

Govoriti o ljudima na glas je sasvim normalna stvar
čemu izbjegavaš razgovor o tvojem ja ili si zaboravio da nisi razbijena vaza
koju nogom gaze slučajni prolaznici koju bih trebala žaliti

U mome se oku ne pronalazi ležaj samo vječni pokret
padam u dno koje nema kraja
jača sam od temelja koji podnosi svaku zgradu
ovoga grada

Uništio si dio koji je bio dan da bude uništen
ti si njime preporodio svoju strast za uništenjem
a meni dao oslobođenje od viška
darovala sam ti da budeš muško koje si želio biti

Uvrnuta ličnost od koje ne bježim i kada mi pokazuješ
lovačku pušku koju si dobio u naslijeđe

Izazivam te da je približiš licu koje ti govori
o tajnama koje skrivaš u sebi
to te plaši i pali tvoj gnjev

Igramo se tako onih prvih ljudi koji su u raju poželjeli
biti nad rajem i nad samim kozmosom

O čemu žudiš govore tvoje dvije bijele zmije koje rastu iz ramena
puštam ih da se uspinju nad mojim kapcima
jer pretvorio je Uran moje tijelo u oko nad očima

Odao si moju ravnodušnost kao da je tvoje vlasništvo
pa si me bacio u krematorij za sne
spalio moju riječ i želju koja je rasla kao kuća iznad
tvoje glave poput aureole

Ti si se plašio biti u mom tijelu-oku
nova sudbina svome vlastitom postojanju

Daniela Trputec