SLOVO LjUBVE

Ćutim
Reč reći ne umem
A hteo bih

Bar da ti šapnem
Misao običnu a uzvišenu

Onu – što sa usana kaplje
Kao med i rosa pomešani
U snu majskog svitanja

Onu – kao suze devojčice
Ostavljene na dokovima

Ili – makar da mogu
Sve te nežne reči zarobljene
U tišini usnama nemuštim
Na tvoje usne meke da zapišem

U pogledu pogledom da narisam
Vrhovima prstiju
Po tvojoj puti da izvajam

Te reči obične a uzvišene
Tihe i blage
I kao planinski brzaci uskovitlane

A u dnu duše čuvane i škropljene
Dugo već – u ćutanju.

Anđelko Zablaćanski

Kad smiraj

Kad suton me uzme – nemoj da me tražiš,
Jer možeš mi pogled ozarjem zavesti –
A ne želim više da ga nadom dražiš:
Da veče i jutro negde će se sresti.

Kad suton me uzme – jednostavno, ćuti;
U osmehu nemom vratiće se sanje
Da su nekad mogli sresti nam se puti,
Samo da smo znali želeti se manje.

Kad suton me uzme – pevaće slavuji,
Jer tu pesmu samo noć ume da sluša,
U duši kad java prestane da bruji –
I rosa kad srce prestane da kuša.

Kad suton me uzme – a već je uzeo
Umorne mi usne negdašnje vreline;
Žudnju koju skriva jedan tamni veo;
U mislima samo magle i beline.

Kad suton me uzme – nemoj da me tražiš,
Jer možeš mi pogled ozarjem zavesti –
A ne želim više da ga nadom dražiš:
Da veče i jutro negde će se sresti.

Anđelko Zablaćanski

Ludost

Pusti – da u tvom oku

Nađem

Izgubljene misli

Da na tvojim usnama

Zaboravim

Najluđe snove

A u kosi tvojoj

Zamrsim

Pogled mi setan

Pusti – da na tvojim grudima

Ukradem

Jutru svežinu

Da na tvom stomaku

Razigram

Leptire šarene

I među bedrima ti

Pijan

Zanoćim i osvanem.

Anđelko Zablaćanski