Snovi

Svake večeri kad sunce zgasne
i mesec po nebu tiho zaplovi
a senke na zidu postanu jasne
mene spopadnu nekakvi snovi.

Pre neko veče sam bio kapetan
broda velikog, pravog ko trska.
Mornari hrabri, svi prve klase,
a najhrabriji – kapetan, zna se.

Plovimo tako kroz Tihi okean,
sedim na pramcu, talas me prska.
Upeklo sunce a vetrić hladi.
Posada peva i palubu riba,
a kapetan, normalno, ništa ne radi.

Odjednom jedan oblak sivi
zakloni sunce, podiže buru,
nebo se smrači, sevnuše munje,
ogromni talasi ljuljaju lađu
i moji jadni hrabri mornari
začas se svi u moru nađu.

I ja šta ću, moram za njima.
Skočim u more, plivam satima,
oko mene hladno, mračno ko rupa
(da mi je sada topla, pileća supa!)

Kad, na vidiku nešto jedva belasa,
kroz tamu nazirem ostrvo spasa.
Zaplivam brže preko talasa
i dok bi uspeo da brojiš do devet
brzo uskočim u mamin krevet.

Sinoć sam bio na Severnom polu
u zemlji večnog snega i leda.
Tražio sam foku i belog medveda
da ih ulovim i odnesem u školu.

Beskrajna, ravna pustinja bela,
svetluca, treperi ledena masa,
a moje sanke jure ko strela,
vuku ih pet snažnih, čupavih pasa.

Brzo sam ulovio belog medveda,
dve – tri foke, četiri lisice,
hteo sam i neke polarne ptice,
ali šta ću, kad mi se ne da.

Odjednom (opet i uvek odjednom)
poče vetar snažno da duva,
kovitla sneg, baca u oči,
i ja više ne mogu dalje,
moraću tu i da prenoćim.

Počeh da tražim neke alatke,
iskopah zaklon za pse i mene,
ali uzalud, ne mogu da zgrejem
ni nos, ni uši, ni ruke ledene.

I onda ste mogli čuti u mraku
glas velikog, slavnog lovca,
Dušana Pešića trećeosnovca:
»Mama, molim te, dođi brzo,
pokrij me nečim, sve sam se smrz′o!»

I tako skoro svake noći.
Putujem, tragam, svašta se zbiva.
Čini se, moja mašta je kriva
za čudne snove koji će doći.

Već je devet, vreme je za put.
Hvala što ste večeras došli
i što ste slušali moje priče.
Ne, nisam uvređen, nisam ni ljut.
Ne bih da vas iz sobe ganjam.
Al′ iz ovih stopa žurim u krevet,
ko zna šta ću noćas da sanjam.

Vesna Pešić

Tajna

Došlo proleće, topliji dani,
vetar golica lice i ruke,
sunce mangupski napolje mami
a mene snašle velike muke.

Odavno više nemam apetit.
Hrana mi prosto ide na živce.
Od mene, za jelo, velike ale
ostade vrabac što kljuca mrvice.

Čas mi je hladno pa onda vruće,
u ušima mi stalno zvoni.
Kada idem od škole do kuće
pred očima šareni lampioni.

U školi isto – ne pamtim ništa.
Glas nastavnika daleko negde.
Svi mi drugovi nekako strani.
Domaći, školski, u glavi lebde.

Mnogo se brinu mama i tata.
Kupuju vitamine i minerale.
I sestra najzad poče da shvata
da sa mnom više nema šale.

Na kraju me odveli kod lekara:
ozbiljan, sed, cviker na nosu.
Pogledao me strogo preko naočara
i rukom mi dotakao čelo i kosu.

Dugo mi je gledao grlo i uši.
Disanje i kucanje srca slušao.
»Sedi! Ustani! Ne diši! Diši!
Dečko, stvarno si mnogo smršao!»

Na kraju uzdahnu veoma duboko:
«Od ove bolesti nema leka.
Sve sam sagledao vrlo široko.
Ne pomaže ni lečenje, ni apoteka.

Morate se pomiriti s tim
da ne bi sasvim zdravlje izgubio.
Budite veoma pažljivi s njim.
Vaš se dečak – zaljubio.»

U pravu je doktor.Tajna postoji.
Ali, molim vas, nikom ni reči
zbog onog njenog velikog brata.
Zaljubio sam se do vrha nosa
u malu plavu sa petog sprata.

Vesna Pešić

Ljubav jednog dečaka

Svu noć je juče
padala kiša.
To se zvezda
kupalo zlato.
Mesec je sjao
baš iznad Niša,
mokra ulica,
bare i blato.

Kišobran stari,
slomljene žice,
i nas dvoje
sami na svetu.
Duvanski dim ti
zaklanja lice.
«Ugasi već jednom
tu cigaretu!»

Ruka u ruci
i tvoje telo,
topao džemper
i cvet u kosi.
A oko nas
svud lišće svelo
umorni čistač
skuplja i nosi.

Drugovi dobri smo
bili do sada
i pojma nemam
šta se to zbilo.
Možda je kriva
kiša što pada,
il’ tvoje lice
nežno i milo.

«Dosadna kiša»,
tiho si rekla,
ja sam ćutao
kao da molim,
a srce ludo
tuga je pekla
jer nisam smeo
reći da volim.

Onda si morala
otići kući.
«Zdravo» i tiho
zatvaraš vrata,
a vetar duva
sve jači, ljući,
i prvo se inje
po travi hvata.

Sad dugo šetam
duž snenog grada.
Plakati neću,
al’ zato molim
da luda kiša
ne stane nikada,
jer noćas nekog
uzalud volim.

Vesna Pešić

Krpice

Imala sam digitron
CASIO
ne sećam se tačne oznake.
Imao je razne funkcije
najbolji koji je mogao
da se nadje tad.
Pozajmih ga prijatelju
da računa
i od tada mu gubim
svaki trag.

Imala sam i kišobran
veliki lep i plav
sa drvenom drškom
bez kuke
i vrpcom što spaja
početak i kraj.
Njega mi uzeo drug
da se od kiše skrije
na samo jedan dan
i eto
još mi ga vratio nije.

Eto zašto
ja slabo računam
i ne znam
da brojim dane
i tako često molim
da kiša stane.

Suzana Janačković Živković

Dečija strana

Pre neki dan
pita me mala
– Mama, o čemu sve
pesnici pišu?

Zbunih se malo

– Šta ti je to sad
na pamet palo?

– Pitam onako,
o čemu pišu?

– E draga moja
pesnici pišu
baš svašta,
zavisi ko kol’ko
ume da mašta.

– Pa ne maštaju
valjda baš svi
neki su i o
životu pisali?

– U pravu si.
Pišu i o detinjstvu
o mladost i ljubavi
o životinjama i biljkama.
Ma pišu mala
baš o svemu.

Htedoh da pređem
Na drugu temu
Al’ džaba!

– Na primer, o čemu?
Izusti mala.

O Bože blagi!

– Pišu, recimo,
kako su u prvom osnovne
imali tremu
na recitalu.
Pišu o dedama i babama
o snegu i kiši
o Čiča Gliši
o jabukama i čokoladama.
Pišu i o komšijskim šljivama
kako su krali,
o bicikli i fudbalu
kad su igrali
i kako su kao najbolji
nosili štafetu Titu
i kako su …

– A ko je Tito?

– Tito je lik
koji je često
stavljan u stih.
Dosta o njemu!

– Pa dobro mama
samo te pitam.
I još o čemu
pesnici pišu?

– Pa zar je malo
to što sam rekla?
Pišu i o automobilima
muzikantima i prevarantima
televiziji i radiju
šoljama i balonima,
Ma pišu o svemu!
Ko će sad sve da se seti,
o Bože sveti!

Povisih glas
ljutito napravih lice
da stane,
da ne pita dalje …

– A, mama, o čemu ti pišeš?

I tu me prenu,
malo je falilo
da napravim scenu.
Smirenim glasom
kolk’o sam mogla
priznah joj
da nisam pesnik.

– Pa kako nisi,
kad pišeš pesme?

Ništa ne rekoh.
Pesnik je kadar
da obradi
baš svaku temu
a ja samo znam
da pišem o njemu.

Tu se ponadah
da će da stane
kad začuh …

– Dobro, ako ti kažeš
mada me lažeš!
A da li znaš
kako se
pesnik postaje?

– Pa ne znam dete.

O dragi svete!
Šta da joj kažem,
a da ne slažem.

Molim vas, ako ko zna
neka mi kaže
biću mu večno
zahvalna.
I da me spasi
da više ne slušam
– Tata!
Laže me mama!

————————-

Čitam ja maloj
tu gore pesmu
i čekam reakciju.
Mala se smeje

– Mama, pa ti
pojma nemaš!
Ja bolje pišem!

– A šta ti pišeš
da mi je znati?

– Pa pišem pesme
baš kao i ti.

Kako li mi je to promaklo?

– Hoćeš da vidiš?
Upita ona
– Naravno – Rekoh
– Ali da čitaš sama.

———————–

Šta volim?

Volim reku
kad je čista
volim Sunce
kad zablista
volim glistu
kad je mala
pticu
kad je plava.
cvetić
kad je žut
i kad niko
nije ljut.

———————–

Povlačim onu molbu
od malopre
ona će mi reći
kako se pesnik postaje.

Suzana Janačković Živković