Tamo pored puta.
Kaže mali braca,
Pregažena leži
Jedna mala maca
To je juče bilo lepo
Belo mače
A sad jedna seka
Za njim gorko plače
Onaj što je pregazio lepu
Malu macu
Može sutra da povredi
Seku ili bracu
Zato neka svaki čika
Uvek dobro pazi
Da kad sedne u kola
Nikoga ne zgazi
Nek nam dugo požive
I kuca i maca
I da im sa raduju
I seka i braca.
Branko Mićić
Pusta pruga vodi nekud.
Pokoji rijetki voz rijetko pisne u dan i noć.
Žalosno crvene se semafori u očima prolaznika
koji je koriste kao prečicu…
Vagoni psuju ugalj i prašinu koja najčešće ih praši.
Nigdje nijedan zaljubljeni dragi ne čeka svoju provincijalku, ni rumenu seljančicu, s korpom u ruci punom domaćih đakonija…
Spavaju zahrđale lokomotive sanjajuć more putnika, kofere, bezbrižne spavače rasute po klupama, bez suvenira vandalizma…
Mrze dok bude ih u surovu stvarnost, u novi vozni (ne)red.
Zatvorene trafike što nekad su radile non-stop nudeći topla peciva, bureke i cigarete.
Nigdje g od gužve.
Ni jedne lokomotive nove.
Nigdje nikog da inspiriše ga plava kapa i opjeva voz za Podlugove.
Vozom sasvim rijetko voze se i đaci…
Stanica stvorena samo za Karenjinu, tu ne bi mogla lako da se baci…
Al’ siva je…
I svaki dan sivi sve više.
Žalosno zjapi bez imalo draži, čak i pjesnik da je opiše.
Atifa Sendić
Osipanje
Život
na mojim ramenima
ponekad odzvanja,
kao dijamantom
brušena čaša –
na stecištu onih senki,
koje putuju sa mnom,
kao žeđ
i glad.
Život
na mojim ramenima
ponekad izmakne
lebdeće dane, puteve…
one nezaboravljene,
u sebe urezane,
da u zabludi pomislim,
kako meni peva,
zaljubljeni cvrčak.
Osip
Življenje
na mojih ramenih
včasih zazveni,
kot brušen kozarec
rezan z diamantom –
na stičišču tistih senc,
ki potujejo z mano,
kot žeja
in glad.
Življenje
na mojih ramenih
včasih spodmakne
viseče dneve, poti…
tiste nepozabljene,
vrezane vase,
da v utvari pomislim,
kako meni poje,
zaljubljeni škržat.
Milena Sušnik Falle
Tuđe riječi su me
u zemlju sabile,
u jezeru udavile,
o konopac objesile,
glavu mi odrubile,
metkom me prosvirale,
uza zid pribile
i bio sam riječima razapet,
samo sa spuštenim rukama,
bezglasan i ušutkan.
Bio sam zadavljen, zaboravljen,
prezren, zabranjen,
proganjan, odbačen,
i vidio sam marinocvetajevske konopce kako se klate,
i čuo vladimiromajakovskijevskije mauzere kako pale.
Bio sam riječima sapet ko lancima:
usta bez stiha, bez strasti,
onijemjela.
Samo obrubi lijesa
u koji ću leći,
prepun sna ću doći
i postati veći (oslobođen od riječi)
u lijesnoj noći.
Linda Prugo-Babić
Često putujem u snovima, prolazeći kroz neznane predjele, tamne, s ljudima statistima, između njihovih zidova nešto svjetlijih ploha, uspinjući se ili spuštajući, slijedeći zvuk koraka
Ne pamtim impresije, ne donosim darove s prašinom misterija obavijenim putovanja, ne osjećam umor, iako su prsti onemoćali, možda od bilježenja crtica? Možda?
Svakonoćno putovanje otvara trajno bolnu dilemu, gdje sam bio, koga sam pohodio?
Redovito me prati razočaranje, ne uspijevam razmaknuti teške slojeve mraka, sa slabim svjetlom prijateljujem
Često sam putovao, uzaludno i s mnogo napora, budeći se umoran, iscrpljen, na izmaku snaga
Ponekad bi se u neočekivanom i iznenadnom segmentu sna s više odsjaja, ponadao nijemom, poznatom licu i srebrnom prstenu mekog sjaja na lijevoj ruci
Svi su snovi bili muklo prazni, odzvanjali su samo moji neprestani, trepereći koraci poput bila
Tražeći svjetlost u tmini prolazim prostorima snoviđenja poput stranca
Moji me snovi naposljetku odbacuju, odguruju me, ne prepoznaju,ne, to nisam ja, njihov tvorac, to je tek užurbani putnik kroz njihove živote čudnih zamišljaja
Miroslav Pelikan
Budim se u pepelu svog stamenog Ja
i zbunjeno promatram:
Jesam li još uvek prah,
ili pak ptica,
prhnula sa svog žalosnog zgarišta?
Budim se u očima zavidnih ljudi,
prepoznajem strah na njihovim licima,
i pitam se:
Da li se ja to odista izdižem,
ili je moje mrtvilo oživotvorio moj neumrli inat?
Nevena Ristić