Tebi

Moje će vene procvetati
purpurnim lokvanjima
vrišteći za tobom.
Da osetim taj dodir,
što led utrobe pretvara
u toplo poniranje.
Nemir u prstima,
i svrab što izjeda
iznutra.
Poklaću se sa svim
psima lutalicama.
Njihovi ugrizi manje bole
od praznine
što te …

…nema.

Olivera Milojković Opresnik

Stvaranje geometrije

Tišina
Sa druge strane beznađa
velike istine
Sa druge strane straha
Čovek ide nag bez težine
beo i čist
Živimo u svetu privida
sa druge strane sna
sa druge strane smrti
na tuđim ivicama svesti
Čovek je nežna biljka
surovih predela
želja
misao sopstvene propasti
kaktus
njega pokreće pupčana vrpca
ambis
nedovršena tragedija nestanka
i trajanja
ponovnog rađanja
sa suzama i zaboravom
i ova pesma večiti nemir
Čovek ne stari
ne voli
ne mrzi
Čovek je bespomoćan
a ipak rađa crnog psa
koji čeka svakog od nas

Vladimir Počuč

Čitaj mi bolji svet

Maleni ljudi plaču na rubovima stranica
i pesma sa njima na ivici

zarezi apostrofiraju neshvatljivu-nedokučivost upitnika budućnosti

dok srce izvrće svoju sluzokožu
ka toplijoj stranici bivanja

čičak jezike lepi o nepca uma
svako svoju tišinu nosi sa sobom,
donekle

u grču mozak drži peteljku slovne glasnosti

oni u kojima namesto srca zjapi šupljina
odaju počast vojskovođama
dok nebo urla nedužnu krv
i grize usne nemoći

iznutra nas gledaju oči grobova nedužnih
kroz vekove
kroz vek
zapitkuju

želudac zla slasno se svojom osom okreće,
gotovo pleše

dok krvavo nebo grize svoje vekovne nokte

mrtva me deca, garava
iz garavih polja
dozivaju:
Sanjaj nam čerge, muziku,
sanjaj nam

al’ kako da im nasanjam violinu koja pleše

Lorka mi pruža peteljku olovke
dok pada u zadnji pogled
čitam mu sa raskrvavljenih leđa
s’ košulje nekad bele:
Čitaj mi bolji svet

uzimam peteljku i pišem
al’ ne znam kako da mu načitam laž

mrtva me deca iz gasnih komora
pitaju za majku, oca, sestru, brata.
Sanjaj mi nove igračke,
kažu, i ja im sanjam
i pokušavam da im dosanjam majku, oca…
ali ne uspevam

legnem kraj njih košmare da im umirim

nebo još vrišti dim nevinih

stravično ozbiljne uzvišene,
nemani, odaju počast zlim hordama
zar niko nedužan pao vam nije
zar niko neba onakva video nije
zar ništa…

ta će šupljina
roditi nove
nedužne grobove
kroz vekove, kroz vek
kroz dan
kroz čas
kroz tren

Ana me grli svojim dnevnikom

boli me kosa onih ćebadi od ljudske kose
boli me tuđa kosa, Ana
Ana, ponekad ti maštam nerođenu decu

….
Ana,
imala sam terasu mladosti sa koje sam gledala
čisto nevino zvedano nebo
onda su mi
za početak, oteli terasu

krtice zla izrovarile su moju zemlju
bacili novo mlado meso u grotla vatrena
bacili su sela i gradove
reke su se u krvavim očima ogledale
novi bezimeni i imeni
nevini
počeli su mi se javljati:
Sanjaj nam život do kraja,
lepši
u svoj svojoj punoći
sanjaj nam polja radosti
pšenicu, dvorišta, domove, kuće
sanjaj nam ptičji pev

i ja im sanjam
sanjam
al’ ne znam kako da im odsanjam spaljene fotografije
nove ljubavi
školske drugove
kako da im dosanjam sve
u svoj svojoj punoći od mira
gde niko nukud rasuo se nije
sa ove i one strane vidljivog

….
Godina moja
a tvojih godina, Hana
godina moja mlada srećna što gleda zamkove, plesne dvorane
srećna što vidi nove predele
godina moja
a tvojih godina

stala je

vozovi pruga
natpis Auschwitz-Birkenau

stala je
u reskom zvuku rizle pod koracima
dok pucala je tišina pakla

tuđe me cipele zabolele
tuđi mi životi spakovani u kofere
zajecali na uho

čičak se o nepce uma zapleo
mladi mozak u grču presvlači sluzokožu

tu sam njemu lično
šapatom postavljala pitanja –
ćutao je

ako u svakom od nas postoje mali bogovi
i njih sam pitala –
ćutali su

u restauriranoj gasnoj komori
prevodilac je objašnjavao, opisivao
kroz rupe na plafonu
pokušavala sam da odsanjam
da ciklon B nikad izmišljen nije

vazduha da im dodišem

kakve su ovo nemani

Ana gde si?

sapun od ljudi
kosa, kosa prepune sobe
odeća, obuća
četkice za zube
sobe
sobe
prepune sobe

geto i metež
(nije svako u njemu poneo četkicu za zube)

peći za ljude
peći za ljude
dimnjak
fotografije
tetovirani brojevi
fotografije

u grču mozak
još jednom presvlači sluzokožu

zanemela sam
pet vekova trebalo je krvotok da odledim
pet vekova bar sličnim korakom ponovo da prohodam

i samo tren

Tu sam zauvek zbogom rekla mnogima
s’ ove strane večnosti
tu mi se srce u srce i u srce presvuklo
zaklelo u mastilo ljubavi

Hana, ja zlato ne volim
klonim ga se
do mene da ne dopre
nečiji istopljen svećnjak
nečija burma
verenički prsten
i zub
zlatan istopljen ljudski
Hana, ja zlato ne nosim

ne bežim od tih slika pakla
ne brišem ih iz kostiju
ne brišen neba što vrište
strgla sam bodljikave žice sa lica
iščupala ih iz usta

svako svoju tišinu nosi sa sobom
donekle

koja je devojčica u ručici
nosila onu zgaženu lutku smrskane glave
čija je čizma nasladu pila iz tih zvukova
iščupala sam pijavice iz usta
pišem joj život
(bez žute trake)
pravim joj kuće za lutke
šijem joj topliji kaput
bojim joj najlepše mašne
češljam je najnežnije
živim joj mladost
nosim je
i ipak tražim s’ ove strane svetlosti
ne dam je
dok živim živa je

oči joj prekrijem
kad nebo nanovo zarije nokte u lice

i sanjam
sanjam im
domaštavam
…..

al’ kome pišem ovo
u istom ruhu
pred istim znamenjem
nemani se klanjaju svetom zlu

(Da li je ikada rođen čovek!?)

nanovo i nanovo
zaklanjam oči nevinim
bezimenim i imenim
sanjam im sve što mogu


ponekad sebi dosanjam kroz vekove
da neba nisu nikad zavrištala

dok me sa mojih svetih slika
gledaju znakovi srca
modre im suze iz komora
pišu
pišu
i sama sebe ponekad lepše dokuckaju

ponekad sebi dosanjam čoveka
dok padam u poslednji pogled:
Čitaj mi
čitaj mi bolji svet!

@Jelena Stojković Mirić

Obronci pjesme

Star uzdišem samoću
sa starim hrastovima
s kojih sam
mlad “rašćinu kresao”.*

On čita jer zna
da čitanjem raste;
da posuši suze
odbjeglih dana.

Miris tiHOG jutra
Kad tišina miriše na ljubav
A negdje unutra
Darovano jučer
Veže se poveznisom sutra
Dubine duše
Bljeskaju u očima
Blagovanje počima

Riječi u sebi skrivaju
Opojne mirise neba
Važno je da su ti mirisi
Naša gozba i potreba

Časno je i teško
Kada si mrav
Jablan uprkos vjetrovima
Ostaje prav i – sam
Moj signal
Koji se svojom
Zadaćom poji
Topim u sebi
Kao propuh šušti
Nadošli vjetar
A nešto važno želi reći

Živim pjesmu
Ponosnoga koda
Krv otekla u nju
Želi da kroz nas hoda
Krv nije voda
A pjesma je istina
Oboje su sloboda

Zadar, 18.IX.2010.

Rajko Glibo

I još mnogo toga

Ljubav je tvoje pismo njoj, čokoladice “Životinjskog carstva”,
buketi ljubičica i njen smeh kada te zamisli
kako si brao cveće.

Njena pisma tebi, diskovi, bombonjere, crteži,
nestalo pismo, paketi puni knjiga i stripova,
rukom pisane pesme, pesme kucane na mašini koju ti je poklonila,
kesice tople čokolade, razglednice, školjke,
izgubljeno – nađeni bedž, sličice “love is”
i uvrnuti članci seckani iz novina
dok si ih još uvek
čitao.

Njen otac sa pištoljem, tvoja majka, njena
starija sestra koja trenira
kik-boks.

Voajeri koje si jurio uz sočne psovke,
policajci koji su ti dobacivali “samo cepaj!”
upitali vas da li vam je možda malo hladno,
da li ste normalni
i da li imate droge.

Ljubav su neopravdani izostanci, propuštena predavanja,
bekstvo iz vojske, ostvareni i neostvareni
planovi.

Orgazam u toploj sobi
orgazam u hladnoj sobi
orgazam u parku
žbunju
podrumu
u ćošku između zgrada
orgazam u stanu njene najbolje drugarice
koja posle njuši posteljinu da joj
roditelji ne bi nešto
posumnjali.

Ljubav je baba koja početkom avgusta u šumi
sakuplja suvo granje dok se
volite.

Invalid koji želi da mu skratiš muke, kafetini,
književne večeri, mučnina, crvenilo, prosut viski
i gnojna cista na korenu
sveže plombiranog
zuba.

Devojka koja te gleda godinama
a možeš joj pružiti samo par pijanih rečenica i knjigu
jer voliš drugu.

Ljubav je dermatovenerolog, SMS u noći,
hartija koja krvari
i omiljeni DVD.

Ljubav je novčanica od petsto dinara.

Deca na igralištu, slikovnice, parovi koje vidiš
dok šetaš sa njom ili
sam.

Ljubav te čini najbogatijim čovekom na svetu
kada oko sebe imaš samo gole zidove, papir, olovku,
tranzistor i halo-karticu.

Ljubav su Almodovarovi filmovi i noćni vozovi.

Jedanaest kutija sedativa u tvojoj jakni
dok ti pandur zapisuje lične podatke
ne setivši se da te
pretrese.

Ljubav je kada uplatiš loto, jednu kombinaciju
i ne pogodiš samo dva broja:
njen dan i mesec rođenja.

Ljubav je glas iz magle,
ono što su svi napisali i što će napisati
da ljubav jeste i da ljubav nije,
halucinacija, agonija, mala smrt
vrišteće obzorje modrog besmisla
impuls ludila
večna iluzija

Perpetuum mobile Čovečanstva.

Marko Antić

Kolektivna odgovornost

Za sve zapaljene kuće,
za svu decu pretučenu u školskim dvorištima,
za svaki kompleks male devojčice kojoj se ne posvećuje dovoljno pažnje,
za sve otete klikere i sličice,
za svaki metak u glavi,
za svaku neisplaćenu platu,
za svakog đaka-pešaka,
za svaku silovanu devojku,
za svakog odžeparenog u tramvaju,
za svakoga ko je primoran da džepari,
za svakog ubogog prosjaka,
za svakoga koga su zajebali lažni prosjaci,
za sve nesposobne ministre u vladi,
za svaki pendrek koji je završio među nečijim nogama,
za svaku baklju koja je završila u nečijim ustima,
za sve knjige koje se bacaju kada neuki direktori škola raspremaju iste,
za svu decu čiji su mozgovi silovani u tim školama,
kriv sam ja.
Kriva je moja devojka.
Krivi su moji prijatelji.
Krivi su moji roditelji.
Krivi su moji profesori,
moji poznanici,
bakica što kupuje hleb i stoji iza mene u redu,
dobroćudni prodavac stripova na Trgu Nikole Pašića,
senilni komšija koji sedi na terasi po ceo dan,
svi ljudi koje još ne poznajem
i svi oni koje nikad neću
upoznati,
svi su krivi
što se svakim danom povećava
masovna grobnica
nepravdi koje smo prećutali.

Bojan Marjanović