Vrisak Vrisak

Meso mi se s mesa otkida
Tražim svoje greške
Prebiram
Iskopavam
Silujem sećanja
Tonem bez glasa
Bez jauka
Izmišljam večnost
Druge svetove
Neko bolje mesto
Ružičaste pašnjake

Diverzija misli

Da mi je samo zgnječiti tog crva
Što mi srcem burgija
Beskrvne rane otvara
Da mi je nestati
Pre što mi skeleta nestane
Da mi je…Vrisnuti

Pre nego što izmislim
Tebe i Boga
I naivno se obradujem
Da će sveta nestati
U jednoj crnoj rupi
I da se neće
Ni primetiti
Komad mesa
S moga mesa
Što ostao je pored puta

Daliborka Kiš Juzbaša,

IH-forma

Ja ne znam ni jedan strani jezik, nije da se hvalim, al’ nije me ni sram,
doduše lupam ponešto na engleskom kad zatreba, a rijetko zatreba.

Ja sam onaj koji je započeo jednom pisati pjesmu na terasi neke kafane,
pjesmu o bijesnim slovima i vjetru i vrisci probodenih konja
koja se strovaljuje u nečije duše,
onda su došli neki ljudi i sjeli blizu mene,
a ja pokupio svoje pismo i odjeb’o se odatle
da ne pomisle da sam papak.

Jebiga tako ti to ovdje hoda.
(Samo da napomenem – pjesmu nikad nisam završio.)

Ja živim u gradu u kojem je samo jednom poezija dobila riječ i mikrofon.
Mikrofon ovdje služi za predizborna preseravanja,
nacionalističku potpalu i turbo-turiranje.
Nije da je to nešto bez čega se ne može, mislim poezija,
al’ eto nekako sam se gotivno osjeć’o dok je Piva slemov’o „Šerku“ na Jucinoj adi.

Ja često gledam kako sve ovdje teži da bude kao tamo,
tamo odakle nam dođu vrli vaspitači da nas uče svemu onome što ne mi ovdje ne znamo,
a ispadne da ništa ne znamo.
Ne znamo šta je TV, mašina za veš (il’ što je moja nana znala reći – vešna mašina),
pegla, iPod, iPhone kurac-palac, ne znamo šta je demokratija,
ne znamo kako su nam isti ti koji nas uče progorili ozonski ča’šaf
i prodali nam plastični paradajz,
al’ zato znamo kako je pušenje štetno za zdravlje.

Ja u sebi nosim neku mazohističku glistu,
ovako s vremena na vrijeme se maltretiram razmišljajući o smrti, politici,
nepravdi, tajnim društvima, teorijama zavjere, izlječivim i neizlječivim bolestima,
ratovima, gramatici, ljubavi…
onda mi se digne tlak i odem da se napijem.

Ja …ma dosta je i ovo…

Elvir Kopić

Odustajanja

PRVO PJEVANJE

Tiho, sasvim tiho
ni travka da se ne pomjeri

Tiho bez glasa
bez pokreta
bez poleta

Tek

nježno
sasvim njezno
kao u snovima

da te rukom dotaknem
da me ne vidiš

da odem.

DRUGO PJEVANJE

Oko mene
u jednom hipu

latice ruža

na sve strane
maleni nježni listići
zalepršaše

nestadoše
prije nego
miris
udje
u tijelo

Ponovo
sama.

TREĆE PJEVANJE

Ispružene ruke
Otključana vrata
Koraci na stepeništu

Neko od nas dvoje
odlazi

Neko od nas dvoje
sebe laže
večeras

Samo još
Dahom
Zrak pomjeram

Glasovi djece
u fragmentima
freske
Slike svetaca
Hladan sjaj
u očima

Rekli smo
vam
Rekli
da
Ljubav

Nije za čovjeka

Nermana Begagić

Traganja

Napuštam pustu ulicu.
Sa zebnjom ulazim
u mlečno svetlo mesečine.
Traganja.Možda ću negde
te pronaći.
Okupana mesečinom u
kolo vilinsko se hvatam.
U pomamnoj igri zavodim noć.
Pozavideše mi zvezde.
Ja nisam ona koju su tražio.
Ne prepoznajem te.
Navukoše se oblaci.
Mesec je iščezao.
Ti nisi onaj koga sam očekivala.
„To nisi ti“ šapućem i nestajem
u senokosima oblaka.

Persida Ruzmarin

Zaboravljeni razlog

Noćas sam jeo suze
krvave bisere
crno
noćas sam znao
ko sam

Ima me u dahu i pogledu
u glavi okrenutoj Suncu
drhtaju tela
Ima me u cvetu
u hrani
zemlji koja me je odbacila
Ima me iza leđa u senci
običaju iskonskom pitanju
sadašnjem i svim
dolazećim bezdanima

Ima me u snu

Sanjao sam kišu koja je molila
voleo stvari koje su nestajale
mislio sam vreme koje je prolazilo
živeo snove a san prespavao

Granica
Šta znači njen prelazak
u društvu mrtvih
u pogledima mrtvih
rečima koje uvek isto govore

Postojati

Vladimir Počuč

Enigma

Čovek
Stvor koji je
kravatu
prišio na vrat
stresao krzno
a ispod šešira krije
instinkt zveri

Zver
Stvor
koji je odbacio šešir
ostavio krzno
a umesto kravate
nasledio kanap

Šta se više isplati
Biti stvor
pod pseudonimom čovek
slobodnog uma
zavezanih ruku
i lajati
ili
biti stvor pod pseudonimom zver
zavezanog uma
slobodno koračati
i režati
Možda je ipak bolje
ostaviti ovu enigmu zujati u vazduhu

Anjička Balaž