Maman

škripe hrpe
kosti gomila
topli zagrljaj

(koščato moje
u obla jutra)

vlakna i vlasi
sede

dok se vlasi
ne dosete
dok neke nove
prilika posete
ne čuješ
ditiramb
harfa i viola
cvrkut

(a ‘di ti ram
za tratinčice

mila staričice)

opet moje
srce izuveno
talas vreline
niz umiveno
lice
uz lice
kost uz kost
a srce…

k’o srce

© JAGODA NIKAČEVIĆ

Oči u pesku

1.kao zrno peska
u pustinji
sanjam o zalasku sunca
rashladiti se

svlačim spaljenu kožu
i oblačim noćni pancir

kopam rupu
u nadi
da ću naći kap vode

na kolenima
čekam zoru

suzom platiću noć

2.preskočiću pustinju
u nadi
da ću pronaći
svoje zrno peska

sa prstom na čelu
razmišljam
o visini svog skoka
a (ne)osećam pesak
pesak peščanog sata

(neću)ostati zatvorenik
u sopstvenoj pustinji

3.prospi pesak sa dlana
razmisli
koliko duša
treba uprti laktom

koliko njih
ne treba između prstiju
skotrljati
naglavačke

i ti si zrno peska
u tuđem dlanu

4.podigni pogled
ideš pravcem
ka živom pesku

progutaće te

izgubićeš i to zrno
o kojem nemariš – drugo nemaš

5.posegni
mojim dlanom
u pesak

ne osećam vrelinu
ruke su davno otupele

samo još nokti
grebu
iznad provalije
zakopaće tvoju

6.živeti kao zrno peska
u peščanom satu
čekaš na tuđe ruke
da okrenu pravac

kroz stakleni zid
gledati sunce

greje

plašiti se prihodu noći

ne videti
iznad sopstvene provalije

Anjička Balaž

Čekajući ruku koja …

Исчекување на раката која…

Полека низ мрежата исплетена
од мека кожа
и тенки прсти
поминува
лицето
избраздено од години
кои исчекувале…
допир
истовремено…
топол и сосем ладен
потребен
да ја почуствува
љубовта и омразата
световна
во секој…
мислиме, безгрижна
а, сепак болна
до срж
…смртна

Čekajući ruku koja…

Polako kroz ispletenu mrežu
Od meke kože
I tankih prsti
Prolazi
Lice
izbrazdeno od godina
isčekujuči…
dodir
istovremeno…
topao i sasvim hladan
potreban
da bi osetio
i ljubav i mržnju
sveta
u svakome…
mislimo, bezbrižna
a, ipak bolna
do srži…
… smrtna

Oliver Serafinovski

Pesma o gripu

Bože mili, šta me snađe!
Ko izmisli virus gripa?
Šta će gore da te snađe,
nego kad te grlo štipa,
oči suze, a nos curi
i potonu sve ti lađe!

Do′šo vikend, nema škole
i ja lepo isplanir′o:
doći će mi moj drug Đole,
igraćemo fudbal, segu,
grudvaćemo se u snegu.

Al′ ne lezi mali vraže,
još od jutra sve me guši,
nos zapušen, gore uši,
noge, ruke k′o od stakla;
skoro ruku da izgori
kad mi mama čelo takla.

A toplomer kada stade
na crtici trides′ devet,
mama reče:»Pravac krevet!
Dajte sirće! I pidžamu!»
Uviše me ko salamu
U čaršave i maramu.

Davali mi aspirine,
i andole i brufene,
sirupe i vitamine,
tuširali vodom mlakom,
i obloge oko vrata
sa rakijom nekom jakom,
al′ prokletih trides′ devet
baš nikako da se skine.

Onda zna se, u Dom zdravlja.
Tamo mi je, jaoj meni,
dr. Neda prepisala
injekcija pet komada.
Pet komada, nije šala!
Al′ ja junak neviđeni
srce sam u petu stisn′o
na dečijem bojnom polju
i ni rečcu nisam pisn′o.

Nije sve ni tako crno.
Bar sam jeo šta sam hteo:
i viršlice, salamice,
krompir-pire i supice,
pogačice, paštetice,
čokolade, marmelade,
razno voće i povrće.

Gledao sam sve crtaće,
i serije i filmove,
zapamtio sve spotove,
i lutrije, i kvizove,
i reklame neke nove.

Posle nekih sedam dana
i grip ode, srećan li sam!
Vadim sveske sve iz torbe
jer domaći pis′o nisam.
Čekaju me nove borbe,
i zadaci, i ocene.

Drž′ se školo, evo mene!

Vesna Pešić

Nepravda

Desilo se nekada,
odavno,možda i pre Hrista,
pre nulte,
pre nastanka,pre zaborava,
pre prvog obroka.

Desilo se nekada,
odjednom,bez stvarnog uzroka,
bez proroka.
Samo je ostao ožiljak
da nas podseća.

U borbama,ubijanjima
gaženjima,ispljuvku i krvi-
smisao postojanja,delanja,
nestao je.

Ostala nam je samo posledica,
ružna,ljigava uspomena,
na to da se rodila nepravda,
bez početka i bez kraja.

Miloš Stanković