starim.
uskoro ću, osjećam,
odsjeći četiri grane mlade ljeske,
očistiti ih od lista,
vezati jednu za drugu suhom konopljom,
razvući davno tkano platno,
popeti se visoko na krušku medušu,
i objesiti na vrh zastavu – pjesmu.
Petar Fehir
škripe hrpe
kosti gomila
topli zagrljaj
(koščato moje
u obla jutra)
vlakna i vlasi
sede
dok se vlasi
ne dosete
dok neke nove
prilika posete
ne čuješ
ditiramb
harfa i viola
cvrkut
(a ‘di ti ram
za tratinčice
mila staričice)
opet moje
srce izuveno
talas vreline
niz umiveno
lice
uz lice
kost uz kost
a srce…
k’o srce
© JAGODA NIKAČEVIĆ
1.kao zrno peska
u pustinji
sanjam o zalasku sunca
rashladiti se
svlačim spaljenu kožu
i oblačim noćni pancir
kopam rupu
u nadi
da ću naći kap vode
na kolenima
čekam zoru
suzom platiću noć
2.preskočiću pustinju
u nadi
da ću pronaći
svoje zrno peska
sa prstom na čelu
razmišljam
o visini svog skoka
a (ne)osećam pesak
pesak peščanog sata
(neću)ostati zatvorenik
u sopstvenoj pustinji
3.prospi pesak sa dlana
razmisli
koliko duša
treba uprti laktom
koliko njih
ne treba između prstiju
skotrljati
naglavačke
i ti si zrno peska
u tuđem dlanu
4.podigni pogled
ideš pravcem
ka živom pesku
progutaće te
izgubićeš i to zrno
o kojem nemariš – drugo nemaš
5.posegni
mojim dlanom
u pesak
ne osećam vrelinu
ruke su davno otupele
samo još nokti
grebu
iznad provalije
zakopaće tvoju
6.živeti kao zrno peska
u peščanom satu
čekaš na tuđe ruke
da okrenu pravac
kroz stakleni zid
gledati sunce
greje
plašiti se prihodu noći
ne videti
iznad sopstvene provalije
Anjička Balaž
Исчекување на раката која…
Полека низ мрежата исплетена
од мека кожа
и тенки прсти
поминува
лицето
избраздено од години
кои исчекувале…
допир
истовремено…
топол и сосем ладен
потребен
да ја почуствува
љубовта и омразата
световна
во секој…
мислиме, безгрижна
а, сепак болна
до срж
…смртна
Čekajući ruku koja…
Polako kroz ispletenu mrežu
Od meke kože
I tankih prsti
Prolazi
Lice
izbrazdeno od godina
isčekujuči…
dodir
istovremeno…
topao i sasvim hladan
potreban
da bi osetio
i ljubav i mržnju
sveta
u svakome…
mislimo, bezbrižna
a, ipak bolna
do srži…
… smrtna
Oliver Serafinovski
Bože mili, šta me snađe!
Ko izmisli virus gripa?
Šta će gore da te snađe,
nego kad te grlo štipa,
oči suze, a nos curi
i potonu sve ti lađe!
Do′šo vikend, nema škole
i ja lepo isplanir′o:
doći će mi moj drug Đole,
igraćemo fudbal, segu,
grudvaćemo se u snegu.
Al′ ne lezi mali vraže,
još od jutra sve me guši,
nos zapušen, gore uši,
noge, ruke k′o od stakla;
skoro ruku da izgori
kad mi mama čelo takla.
A toplomer kada stade
na crtici trides′ devet,
mama reče:»Pravac krevet!
Dajte sirće! I pidžamu!»
Uviše me ko salamu
U čaršave i maramu.
Davali mi aspirine,
i andole i brufene,
sirupe i vitamine,
tuširali vodom mlakom,
i obloge oko vrata
sa rakijom nekom jakom,
al′ prokletih trides′ devet
baš nikako da se skine.
Onda zna se, u Dom zdravlja.
Tamo mi je, jaoj meni,
dr. Neda prepisala
injekcija pet komada.
Pet komada, nije šala!
Al′ ja junak neviđeni
srce sam u petu stisn′o
na dečijem bojnom polju
i ni rečcu nisam pisn′o.
Nije sve ni tako crno.
Bar sam jeo šta sam hteo:
i viršlice, salamice,
krompir-pire i supice,
pogačice, paštetice,
čokolade, marmelade,
razno voće i povrće.
Gledao sam sve crtaće,
i serije i filmove,
zapamtio sve spotove,
i lutrije, i kvizove,
i reklame neke nove.
Posle nekih sedam dana
i grip ode, srećan li sam!
Vadim sveske sve iz torbe
jer domaći pis′o nisam.
Čekaju me nove borbe,
i zadaci, i ocene.
Drž′ se školo, evo mene!
Vesna Pešić
Desilo se nekada,
odavno,možda i pre Hrista,
pre nulte,
pre nastanka,pre zaborava,
pre prvog obroka.
Desilo se nekada,
odjednom,bez stvarnog uzroka,
bez proroka.
Samo je ostao ožiljak
da nas podseća.
U borbama,ubijanjima
gaženjima,ispljuvku i krvi-
smisao postojanja,delanja,
nestao je.
Ostala nam je samo posledica,
ružna,ljigava uspomena,
na to da se rodila nepravda,
bez početka i bez kraja.
Miloš Stanković